Stari trikovi i preskupo vino

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Lav Nikolajevič Tolstoj, Rat i mir, red. Tomaž Pandur

• 
  
  U današnjem medijskom prostoru, konzumerističkom i uglavnom zatupljujuće ispraznom, kazališne predstave Tomaža Pandura ogledni su primjer besprijekorno zapakiranog proizvoda, neka vrst teatarske bombonijere koja se poklanja u krajnje svečanim prilikama. Pandur je, svojom nesvakidašnjom maštom i gotovo mazohističkim ustrajavanjem na beskompromisnim teatralizacijama vlastitih snoviđenja, zaslužio i dobio taj skupi ukrasni celofan pa se svaka njegova nova produkcija prejeda s kolačima u nedostatku kruha.
  
  Rat i mir u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu nije tu nikakva iznimka, dapače, primjetan je znatan napor koji je u HNK-u uložen u želji da Pandurov scenski Tolstoj bude središnji događaj metropolske kazališne jeseni: program predstave debeo kao omanji roman, ušminkane fotografije Aljoše Rebolja, koje su preplavile domaće tiskovine, prepoznatljiv i iscizeliran dizajn plakata i popratnih materijala, a o vizualnom identitetu predstave, u kojoj samo tkanina za scenografiju izgleda skuplje od godišnjih budžeta pojedinih županija, ne treba ni trošiti riječi. Sve je, dakle, bilo spremno da Pandur ponovo začara široki dijapazon kazališnih zaljubljenika – snobove svojom očaravajućom ljepotom, a one koje žele znati (vidjeti) nešto više činjenicom da se ta ljepota misli i po dubini. Pritom se gotovo jezovitom čini pomisao koju je nemoguće istjerati iz glave sva četiri sata trajanja te grandiozne epopeje – Pandur kao da se ruga svom tom očaravajućem blještavilu, a na sceni nije ponudio ni jedan jedini istinski bitan razlog zbog kojeg se latio baš Rata i mira.
  
  Razmišljajući o prethodnim kazališnim vizijama tog slovenskog redatelja, od herojske mariborske faze do zrelih i samozadovoljnih spektakala u velikim europskim središtima, dobiva se dojam kako je Pandur najuvjerljiviji kad pred sobom ima istaknutu individuu i njezin nepremostiv problem, a njegov je redateljski eros i ego naprosto oduvijek bio presudno okrenut pojedincu. Faust, Hamlet, Carmen i Hedda Gabler, Kaligula i Nikola Tesla – svi su ti kompleksni likovi u Panduru našli maštovitog i zaigranog đavoljeg odvjetnika, koji je nerijetko uspijevao upečatljivom scenskom slikom osjenčati smisao životne bitke protagonista kojim je zaokupljen. S druge strane, Tolstojev Rat i mir snažno je obilježen, riječima Darka Lukića iz programske knjižice, piščevom „potresno naivnom vjerom u moć naroda“, a razgranati rukavci beskrajne radnje ni na koji način ne dopuštaju centraliziranu dramaturšku strategiju u kojoj je fokus usmjeren na pojedinca.
  
  Dramatizacija spomenutog Darka Lukića, iako zanatski besprijekorno osmišljena, dodatno potresa tlo pod nogama redatelja jer mu svojom u srži klasičnom fakturom, koja u pravilnim razmacima kontrastira službenu povijest Napoleonskih ratova i privatnu pripovijest Tolstojevih likova, uskraćuje koprenu postdramske dramaturgije, Pandurovu vizualnom stilu tako nasušno potrebne. Lišen središnjeg lika/problema, oboružan dramatizacijom koja, lehmanovski rečeno, forsira informaciju nauštrb energetike, Pandur nije smislio ništa bolje od podgrijavanja polupokvarenih redateljskih finti u skupom dekoru, u želji da što prije protrči kroz ogromnu količinu radnje koja puno priča, a malo toga kaže.
  
  Veliki je problem prve ovosezonske premijere u HNK-u i onaj bezbroj puta ponavljan, a tiče se niske kvalitete glumačke igre tamošnjeg ansambla. U vremenu kad većina glumaca ne ulaže u vlastiti razvoj, a repertoarna politika središnje hrvatske kazališne kuće nudi im uglavnom mlitave redateljske poetike koje također u velikoj mjeri pridonose izvedbenoj zapuštenosti, tom umjetničkom kolektivu nasušno su potrebni redatelji koji će ih nekim čudom potaknuti na istinski, srčani, beskompromisan glumački angažman. Tomaž Pandur, nekad baš zbog te osobine cijenjen i priznat, potpuno je zakazao u tom segmentu, kao da u probijanju kroz gustu šumu radnje i situacije nije imao vremena baviti se još i pojedinim glumačkim kreacijama. Umjesto dubljeg kopanja po nutrinama Tolstojevih likova, redatelj se zadovoljio aranžiranjem većeg broja izvođača glumačkih radova među naborima scenografske svile i kadife, pritom se prilično iritantno obilato služeći najraznovrsnijim instant-rješenjima redateljskog teatra od prije trideset godina. U gomiletini scenskog materijala, koji se malo koga istinski tiče, nagurao je tako Pandur leteće klupice, bicikle, rekete za badminton, gimnastičke konje i cijelu galeriju rekvizita kojima barata lik Sluge, sve u želji da površnom glazurom prekrije ogromne rupe u dubinskoj strukturi.
  
  Nažalost, osim brojnih rekvizita, izvrsne minimalističke glazbe dua Silence, sigurnog kostimografskog doprinosa Danice Dedijer i već poslovično briljantne, igrajuće scenografije studija Numen, Pandur glumce nije snabdio primjetnim režijskim nitima vodiljama pa se unutar brojnog ansambla moglo primijetiti da se svatko snalazi kako zna i umije, s već dobro poznatim rješenjima iz ladica i vrlo malo zaraznog glumačkog žara i radosti igre. Čak ni Livio Badurina, Pandurov glumački zaštitni znak koji u svakoj njihovoj predstavi pokazuje kako intuitivno osjeća svaki redateljev mig, kao Sluga-rezoner nije se vinuo više od preciznog i solidnog, na trenutke ironičnog komentatora povijesti i njezina utjecaja na pojedinačne sudbine.
  
  U trećem, završnom djelu Pandurova Rata i mira, scenom i kostimom radnja se iz carske Rusije seli u vrijeme bliže današnjem, a Sluga se od čistača cipela pretvara u kabaretskog konferansjea pokazujući nam tako valjda kako su sve ideologije nalik jedna drugoj kao jaje jajetu, a dijakronijska linija povijesti prepoznatljiva je po sinkroniji zla i nesreće, nepromjenjivoj i stalnoj u svakom vremenu. Završni koktel s glumcima u skupim Dedier kostimima i sakoima ciničan je kraj koji kao da se, osim zeitgeistu, pomalo ruga i publici. Preskupo smo platili to vino na sceni HNK-a, sigurno je pomislio poneki izmoreni gledatelj nakon četiri sata rata i mira.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 22. listopada 2011.

Piše: