Zaigrana priča

Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, Ana Tonković Dolenčić, Carevo novo ruho, red. Marko Juraga

• 
  
  Kazalište Marina Držića novu sezonu otvorilo je premijerom predstave za djecu Carevo novo ruho Ane Tonković Dolenčić u režiji Marka Jurage i tako započelo premijerni slijed ambiciozno zamišljene sezone, koji bi trebao ponuditi čak sedam novih naslova. Andersenova bajka Carevo novo ruho jedna je od najpopularnijih, najčitanijih i među igranijim i najizvođenijim bajkama u najrazličitijim dramaturškim i kazališnim inačicama i ne zbog same fabule, svoje poučnosti, svevremenosti i zanimljivosti, nego i zbog mogućnosti koje nudi i otvara u svakom novom uprizorenju i doslovno prepoznajući vrijeme, društveni pa i javni ambijent i kontekst tamo gdje i kada se prikazuje. Ana Tonković Dolenčić upravo tako upotrebljava poznati sadržaj bajke, kojoj na sceni ostavlja onaj izvorni i primarni trag slikovničke zorne prepoznatljivosti ali, istovremeno, otvara i mnoga druga pitanja univerzalnijih i aktualnijih prizvuka, kao što su kritika konzumerizma, neumjerenih i agresivnih propagandnih i svekolikih reklamnih pretjerivanja kojima smo okruženi nesvjesni i suptilnih mehanizama kampanja u koje smo uvučeni ili u kojima sudjelujemo ne prepoznajući ih. Dok nas ne suoče posljedice, kao Cara u njezinoj kazališnoj priči.
  
  Marko Juraga, uz redateljski predstavi pridodaje i svoj scenografski potpis te oblikovanje svjetla. Vješto i uredno na gotovo praznoj pozornici, uz lutke-manekene Miše Baričevića, jednostavno i dovoljno zaigrano priča bajku o nasamarenom i prevarenom Caru, koji će, za razliku od nekih drugih prizvanih i prozvanih, na kraju priznati svoju sramotu, zabludu i posramiti licemjerne ministre, dvorske karijeriste i ulizice koji ga okružuju. Napokon, u dosluhu s nakanom nužne poučnosti u završnici bajke, Car će, pokajnički, priznati svoje i ne samo carske bahatosti i korigirati fragmente vlastite, recimo tako, zabludjele biografije odričući se prijetvornih i samozvanih i ne samo, u ovom slučaju, modnih stilista. I njima sličnih usputnika. Pa i onih iz Andersenove bajke, ali ne i onih Ane Tonković Dolenčić koja, poigravajući se općeznanim datostima, osuvremenjuje priču i mnogim ovovremenskim pa čak i nekim aktualnim detaljima i našim prepoznatljivostima, što ciljano i lako nalazi odjeka u publici.
  
  Glumački ansambl dubrovačkog kazališta bio je uigran i raspoložen na čelu s Carem Zdeslava Čotića i njegovim slugom Matijom Kačanom koji zaigranošću bitno, kao i Čotićeva pojavnost, nude docirane porcije smijeha u međuigri s dovitljivim parom varalica: Mirej Stanić i Helena Kovačić te Marinom Tudorom (Paž 1), Slavenom Svenom Špišićem (Paž 2), prvom ministricom Ninom Hladilo i Gracijom Filipović, djevojčicom koja će, na kraju, reći ono opće i ne samo antologijsko iz bajki citirano, nego i iz svakodnevlja prepoznato: „Car je gol!“
  
  Ostvarena je tako predstava koja ima i koja će imati svoju publiku. Onu dječju, kojoj je namijenjena, i onu stariju, koja voli bajke u ovoj predstavi uredno složenih zaigranih i oživljenih slika iz rastvorenih i sakupljenih stranica starih slikovnica. Posebna vrijednost, a zapravo i temeljna prepoznatljiva i preporučujuća komponenta predstave kostimografski je prinos Željka Nosića, koji je razuzdanom raznobojnošću, eklektičnošću i istovremeno skladnom likovnošću zapravo odredio poetiku predstave jednako kao i karaktere i pojavnost likova učinivši ih istovremeno i lutkama i oživljenim protagonistima bajke, baš kao i odabrana glazba Dmitrija Šostakoviča (The Jazz Album Royal Concertgebouw Orchestra). Ipak, korepetitorici Paoli Dražić Zekić u prilog nisu išli ubačeni tekstovi u funkciji songova jer, koliko god su glazbeni fragmenti skladno slijedili, akcentirali, komentirali i razdvajali prizore, toliku su ih (s pjevanjem) opterećivali, a ono otpjevano bilo je nerazumljivio.
  
  Jednako kao i nekoliko oduženih ponovljenih završetaka predstave koji nepotrebno dociraju i potenciraju ono viđeno i ranije razvidno viđeno i rečeno. U svakom slučaju, ostvarena je uredna, dosljedno mišljena i domišljena, pitka, lagana i zabavna predstava. Koliko treba nepretenciozna, dovoljno aktualna i po mjeri ciljane publike kojoj je namijenjena. Uz ono citatno svevremensko: „Car je gol“ – koje postaje općim mjestom prvih slikovnica, školskih lektira i drugih pedagoških i poučnih dociranja koja brišu godine djece i roditelja u publici i sve ih čini odraslijima, temeljna poruka s posljedicama Careva novog ruha Ane Tonković Dolenčić je: „Što nosi Car, to svi nose!“
  
  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 17. listopada 2011.

Piše: