Povratak Maštalice

Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb: Ivan Kušan, Lažeš Melita, red. Zlatko Sviben

• 
  
  Samo dan nakon zagrebačke premijere filma Koko i duhovi, premijerno je izvedena Lažeš Melita, još jedan slavni roman velikana riječi, posebice onih upućenih djeci, Ivana Kušana. Osim autora, film i predstava imaju još nekoliko zajedničkih točaka, od kojih je najuočljivija činjenica da su oba redatelja, i Daniel Kušan i Zlatko Sviben, romane zadržali podalje od suvremenosti. Tako je Kušan mlađi očeva Koka smjestio u Zagreb svoga djetinjstva, osamdesete godina prošlog stoljeća, dok Sviben svoju Melitu smješta u vrijeme njezina nastanka (roman je objavljen 1965. godine). Odluka da izvedbenu suvremenost tekstova ne traže osuvremenjivanjem konteksta navodi nas na zaključak da su Kušanovi junaci i njihove avanture preživjeli minule godine i ne traže suvremeno brušenje, što potvrđuje i gledanje predstave.
  
  Gotovo pola stoljeća nakon objave romana, mala slatka lažljivica i dalje je neodoljivo duhovita, vrckasta i lažljiva, dok njene izmišljotine još uvijek razigravaju maštu, usput plašeći u trenucima kad se pretaču u stvarnost. Brat Nenad i dalje je zaokruženi mislilac bez premca, ing. Kosić krajnje nesposobna i izgubljena glava kuće, pa nadalje. Pridodamo li neugaslom šarmu i humoru romana naglašeno dramsku strukturu s licem, odnosno stvarnošću bombardiranom lažima i naličjem u lažnoj stvarnosti kao odgovoru, dobivamo idealan predložak za predstavu za djecu.
  
  Jasnu strukturu redatelj Zlatko Sviben na sceni je odlučio maksimalno razigrati. Tako je radnju, koju je dramatizirao s Marijanom Nolom, postavio u visokom ritmu, ispunivši je ritmičnim i efektnim songovima (tekstovi Marijana Nola, glazba Darko Hajsek) i mnoštvom duhovitih minijatura, koje su, posebice u prvom dijelu, nudile stalno nova i vrlo duhovita scenska rješenja i iznenađenja. Važnu ulogu u predstavi imao je izuzetno dobro osmišljen pokret (Irma Omerzo), koji se kretao od duhovitog i uvjerljivog usporenog pokreta do grupnih karikatura i stiliziranih uskakanja i iskakanja (kroz propadalište) na scenu. Takvo bogatstvo scenskog izraza stvorilo je niz odličnih epizoda, no negativna su posljedica bile dramaturške crne rupe i nejasnoće u drugom dijelu, kad su se istinite laži pomalo nejasno počele pretakati u lažne istine. Također, drugi dio predstave osjetno je manje izvedbeno razigran, baš kao da je većina iznenađenja ispucana u prvom dijelu, rezultat čega je bio pad ritma predstave.
  
  Aleksandra Stojaković kao da je u liku Melite preuzela redateljski rukopis, oblikujući je nedovoljno čvrsto i dosljedno, a konačni je rezultat toga bio šetnja između glumačkog oponašanja infantilnosti i šarmantne starmalosti, uz duhovite minijature naslonjene na karikaturu. Dok se u infantilnosti, osim izvedbene neuvjerljivosti, pomalo tukla sa samim likom Melite, koja je u svojim očima sve samo ne infantilna, znatno efektnija je bila u karikiranim epizodama, gdje je na sebe preuzimala crte vlastita lažima iskrivljena svijeta.
  
  Najduhovitiji glumački par u predstavi bili su Drago Utješanović i Berislav Tomičić, koji su odlično iskoristili papirnatu duhovitost ing. Kosića i Dade, dodatno ih izvedbeno razigravši. Naglasivši paradoks u liku malog intelektualca Dade, koji uživa u čitanju Don Quijotea, ali ne prelazi dalje od recepata u njemu, Tomičić ga je oblikovao poput pravog scenskog purana, snažno mu uzdignuvši nos, koji je na svaki spomen hrane spuštao bacajući se u potragu. Drago Utješanović tatu Kosića je oblikovao u svom stilu, bombardirajući njegov (nepostojeći) autoritet u karikaturi, u isto vrijeme ne stvorivši tek karikaturu od lika. S druge strane, do potpune karikature lik razrednika Vadovca doveo je Nikša Marinović, dok je Bruno Kontrec bio izuzetno uvjerljiv i duhovit kao vrlo dosljedan pas Sultan. Vilim Matula oblikovao je Sjekiru poput pravog zanesenog umjetnika i vudrenog zanesenjaka prepoznatljivim pretakanjem glasova i riječi u zvučnu rijeku oblikujući valjanje bujica slikarevih misli.
  
  U cijeloj galeriji živopisnih likova brojni su ostali tek epizodni, poput mame Mirice, koju je posebno pjevački uvjerljivo oblikovala Marija Kolb (alternacija Nataša Kopeč), Šilje i Verice, u izvedbi Petra Atanasoskog i Dunje Fajdić te duhovito zamišljenog, ali scenski minimalno iskorištenog kanarinca Finkija Tomislava Kvartuča. Vrlo uvjerljiv i topao Naselak druge polovice 20. stoljeća stvorili su Iva Matija Bitanga i Leo Vukelić tihom nostalgijom omotane interijere i eksterijere oblikujući i rotirajući lako pokretnim paravanima te roloima, efektno i funkcionalno iskoristivši scensko propadalište.
  
  Najslavnija domaća lažljivica potvrdila je na daskama Kazališta Žar ptica univerzalnosti svoje mašte i Kušanova besmrtna humora, vrlo uvjerljivo prenijevši na scenu duh nekih ranijih dana. Redateljska razigranost i zaigranost unijela je u predložak dodatno bogatstvo, ali ga i scenski zbunila pomalo zagubivši papirnato jasnu strukturu u scenskim vjetrometinama. No, bez obzira na mjestimično gubljenje konaca, predstava je duhovita, zabavna i šarmantna.
  
  © Igor Tretinjak, KAZALIŠTE.hr, 16. listopada 2011.

Piše: