Tek zabavna razbibriga

Kazalište Tvornica lutaka, Zagreb: Vladimir Tintor (prema motivima Shela Silversteina), Komadić, red. Vladimir Tintor

• 
  
  Kao što svaki pravi poklopac traga za odgovarajućim loncem, zakrpa traži svoju krpu, tako se i naslovni komadić osjeća neispunjenim bez svog komada. U potrazi za njim otkriva vlastitu cjelovitost. Da potraga i konačna spoznaja ne bi bile usamljeničke, na putu upoznaje svakakve komade, od proporcionalnih i neproporcionalno sebeljubivih preko iskrivljenih u svakom pogledu do konačnog komada za cijeli život.
  
  Toplu i jasnu priču o spoznaji vlastite vrijednosti na daske Tvornice lutaka postavio je Vladimir Tintor po motivima  priče poznatog pisca za djecu Shela Silversteina. Učinio je to dramaturški čisto i scenski duhovito, uglavnom je prilagodivši ciljanim malenim gledateljima, tek na nekoliko mjesta ugnjavivši pop-baladičnim songovima u izvedbi Lane Klingor, koji su, izvedeni od početka do kraja, bez osmišljene koreografije i potrebne doze humora, uz to na playback, osjetno srušili ritam predstave.
  
  Kako su svi junaci predstave predmeti, Tintor je oblikovao predstavu na paravanu od kocaka kao prostoru linearne, tipično lutkarske igre, junacima davši predmetno obličje. Za razliku od te formalne razine, predstava nije prodrla u svijet lutkarstva u onom ključnom elementu – lutki. Naime, predmeti koji su trebali postati lutke i scenski likovi tijekom cijele predstave ostajali su tek mrtvi materijali koji bivaju nošeni i prenašani scenskim prostorom. I dok je Tintor različitim predmetima svjesno i dosljedno pridavao tek funkciju identifikacije likova koje je oživljavao on sam, Lana Klingor nije točno znala što bi s naslovnim Komadićem u svojim rukama, na trenutke ga neuspješno pokušavajući animirati, na trenutke prenoseći poput predmeta ili pak potpuno zaboravljajući na njega.
  
  Proširimo li pristup lutkama na izvedbu u cjelini, zaključujemo kako je Vladimir Tintor promišljeno, duhovito i prepoznatljivo pretakao tek obrise u scenske likove, obogativši ih i individualiziravši minimalističnom, ali dobro pogođenom karakterizacijom i usput stvorivši nekoliko izuzetno duhovitih epizoda. Svojom energijom, ritmom i brzom te uvjerljivom izmjenom likova nosio je predstavu u potpunosti. S druge strane, Lana Klingor od Komadića nije uspjela stvoriti jasan lik pristupivši mu pogrešno – izgovornim tepanjem koje je u startu zaustavilo verbalni razvoj lika čije je odrastanje osnova cijele predstave. Njena scenska nelagoda bila je prisutna tijekom cijele predstave, a ocrtavala se u pomalo zakočenom scenskom pokretu te stalnom popravljanju šiški (koje je posebice smetalo u trenucima u kojima je pokušavala animirati Komadića).
  
  U suigri Tintor-Klingor jasno se osjećala razlika između profesionalnog glumca i amatera, što je pažljivijem oku sigurno djelovalo poput trna, no mlađahnim gledateljima to nije pretjerano smetalo te je simpatična scenska priča uspjela zadržati pažnju većine malenih gledatelja. Uz zrnce usput prikupljene spoznaje, nimalo loše, rekli bi skromni, no mi većih apetita ipak žalimo što autor nije odabrao profesionalnu glumicu za partnericu, jer bi konačni rezultat, bez obzira na neuvjerljiv lutkarski sloj, bio daleko bolji od tek zabavne scenske razbibrige.
  
  © Igor Tretinjak, KAZALIŠTE.hr, 8. listopada 2011.

Piše: