Scenska ilustracija s dosta šarma

Max teatar, Zagreb: Pero Juričić i Marina Kostelac (na pjesme Zvonimira Baloga), Veseli Balogov cirkus, red. Pero Juričić i Marina Kostelac

• Usred nastupa ispunjenog svima znanim štosovima i mađioničarskim trikovima, dva klauna zaključe kako u suvremenom svijetu ispunjenom kompjuterskim igricama nema mjesta za njihove ostarjele klaunarije te odluče skinuti crvene nosove i potražiti novi posao. Šećući paletom mogućih zanimanja, od manekenki i medicinskih sestara do vodoinstalatera, zaključuju kako je najbolji posao biti dijete, a najbolji rad onaj koji postaje dar. Upravo stoga vraćaju stare crvene nosove na lica i nastavljaju s klauniranjem kako bi kroz osmijehe djece živjeli dječju bezbrižnost.
  
  Jednostavnu priču s predvidljivom, ali simpatičnom porukom autori i izvođači Pero Juričić i Marina Kostelac oblikovali su kolažiranjem stihova Zvonimira Baloga, iz kojih predstava izvire i na koje se višestruko oslanja. Odlučivši se balogovsku ludičku igru riječima staviti u prvi plan, autori su im sve druge izvedbene slojeve svjesno podčinili, napravivši time samim stihovima medvjeđu uslugu.
  
  Zvonimir Balog stvorio je nevjerojatno zaigran i zabavan svijet stihova za djecu koji oduševljavaju ritmom i rimom, stalnim zvučnim i sadržajnim iznenađenjima i obratima u ludičkom i pomalo luckastom plesu riječi. Takvi stihovi prizivaju scensku razigranost obogaćenu izvedbenom karikaturom i stalno novim iznenađenjima, no vizualni sloj velikog dijela predstave bio je, nažalost, tek opisivanje riječi pokretom i gestom, čime je bogatstvo Balogova svijeta pomalo iznevjereno.
  
  Kratkih rukava ostao je i sam naslovni cirkus, koji je zaživio samo u prvom, scenski najrazigranijem i najzabavnijem dijelu predstave. Upravo u toj početnoj klauneriji Juričić i Kostelac bili su vrlo šarmantni i duhoviti, iako su igrali na dobro znane i viđene cirkuske karte. No već viđeni gegovi pod velom prošlosti prizivali su u odraslima slike nekadašnjih cirkuskih šatora, dok su u isto vrijeme dječji osmijesi potvrđivali svevremenost starih dobrih klaunovskih pretjerivanja, udaraca i padova. I iako nisu bili baš najuvjerljivije izvedeni, prštali su šarmom iskustva i provjerene duhovitosti izvođača.
  
  Pero Juričić bio je pomalo trom u pokretu, čime je odlično prikazao ostarjelog klauna punog sumnji u vlastito klauniranje. Tjelesnu sporost, koja ga je polagano zaskočila s godinama, nadoknađivao je nastupom ispunjenim zaraznom energijom te toplim humorom u riječi i mimici. Marina Kostelac bila je scenski kotač koji je stalno dizao ritam izvedbe, a činila je to vrlo duhovitim i razigranim pokretom, u isto vrijeme odlično parirajući Juričiću u riječi i mimici. Njihova šarmantna i duhovita suigra zračila je vedrinom i radošću, uvelike umanjujući slabosti i propuste predstave. Kad smo kod slabosti, recimo i kako se glazbeni sloj Davora Rocca također uklopio u stil predstave, tek se naslonivši na ritmičnost stihova i rima, vjerno ih prateći, a ne vodeći, razvijajući i bogateći.
  
  Veseli Balogov cirkus zgodna je predstava koja zavodi šarmom i iskustvom izvođača, ali i stilskom patinom što priziva zlatne dane putujućih cirkusa. Ključni je problem svjesna podčinjenost izvedbenog sloja Balogovim stihovima, zbog koje predstava često nije ništa više od puke scenske ilustracije.
  
  © Igor Tretinjak, KAZALIŠTE.hr, 3. listopada 2011.

Piše: