Vrijeme divova

Gradsko kazalište lutaka Rijeka: Vladimir Nazor, Veli Jože, red. Rene Medvešek

• 
  
  Gradsko kazalište lutaka Rijeka novu je kazališnu sezonu otvorilo premijerom predstave Veli Jože Vladimira Nazora, u režiji i dramatizaciji Renea Medvešeka. Nekoliko je prigodnih povijesnih poveznica vezano uz naslov i uz autore: predstavom Veli Jože prije pedeset je godina otvorena stalna pozornica Kazališta lutaka u Rijeci; Vladimir Nazor napisao je dječju verziju teksta 1912. godine; Rene Medvešek autor je najnagrađivanije predstave u povijesti GKL-a Rijeka Nadpostolar Martin. Dovoljno razloga za prigodno uprizorenje, čak i kada Nazorov tekst ne bi bio toliko aktualan. I dovoljno razloga za odabir autora koji će ga scenski pročitati iz vremena sadašnjeg, na način, pretpostavljeno je, zanimljiv tinejdžerskoj publici (Veli Jože je lektira šestog razreda osnovne škole, a stariji osnovnoškolci rijetko i nerado zalaze u riječko lutkarsko kazalište).
  
  U specifičnoj scenskoj poetici Renea Medvešeka odavno je upisana dobrota kao temeljna ljudska vrijednost, duboko poštovanje prema tradiciji, vjera da staro/arhaično i dosadno nisu istoznačnice te sposobnost pretvaranja glumačkog ansambla predstave u jedno tijelo s jednom idejom. Doduše, s puno glava, ruku i nogu, a u lutkarskom kazalištu i još brojnim dodacima.
  
  „Svijet je oduvijek sastavljen od divova i patuljaka, od domaćih i stranaca, od bogatih i siromašnih, od zadovoljnih i nezadovoljnih“, zapisao je u programskoj knjižici Medvešek. Svi oni žele biti slobodni, ali im to stalno „netko ili nešto priječi: granice, obveze, dužnosti – statusi i štatuti – cijela je povijest povijest borbe protiv prepreka na putu do slobode.“ Na tu povijest, što se u osnovi ne mijenja, u predstavi upozoravaju uzrečice bolje rob, nego grob, vaše nećemo, svoje nedamo, aktualne danas kao i nekad, bez obzira na sve ironične podsmjehe. Rijetko se na tom vječnom putu, misli Medvešek, postavlja pitanje koje je Nazor smjestio u središte priče o Velom Joži: „Znamo li uopće što znači biti slobodan?“ Sloboda „ni da saki dela ča će“, nego „da bi čovjek bio slobodan mora sebe poznavati“, tumače likovi sa scene. Tako je Jože na sceni riječkog lutkarskog kazališta na početku 21. stoljeća prerastao nekadašnje prevladavajuće mitsko tumačenje o vječnoj borbi za slobodu protiv drugih (tuđinaca, vlastelina, građana/kapitalista) i dobio univerzalnije značenje borbe za slobodu po sebi.
  
  Kombinirajući integralni i dječji tekst Velog Jože, Medvešek u dramatizaciji slijedi osnovnu liniju Nazorove priče o istrijanskom divu Joži koji je inicirao pokret za oslobođenje divova-kmetova. Pobuna nije uspjela jer je lukavi predstavnik vlasti izmanipulirao međusobnu svađu divova, koji su se na kraju vratili starim gospodarima. Svi osim Jože, koji je netragom nestao i možda još uvijek negdje skriven sanja svoj san o slobodi. Upravo u Jožinu liku najveća je razlika u odnosu na Nazorov tekst jer je u Medvešekovoj predstavi kmet ostao dosljedan ideji slobode, ne dozvoljava da kamerlengo njime manipulira, ne želi piti njegovo vino, a kada ipak u općoj tučnjavi ubije kmeta Liberata, to je više rezultat slučajnosti nego ispad nekontrolirana bijesa i ljubomore.
  
  Na sceni nema vještice iz kraće verzije teksta, nema čarobiranja koje unosi svađu, nego čisto ljudsko neznanje, nesnalaženje i zlobna manipulacija intriganta. Ali zato se pojavljuje zmaj kao univerzalni duh zemlje koji će podržavati kmetove sve dok budu složni. Riječ je o jednom od zanimljivijih prizora, s obzirom na to da je zmaj veliko platno na kojem oči, nos i usta oblikuju maske koje inače predstavljaju kmetove, a svoj blagoslov slozi izgovara jezičnom kompilacijom u kojoj ima i staroslavenskog.
  
  Već se Nazor igrao jezicima kojim govore njegovi likovi, a u predstavi je to još više naglašeno. Mlečići govore fijumanskim, građani Motovuna standardnim hrvatskim jezikom, a divovi čakavštinom. Odličan posao napravila je lektorica Iva Lukežić uvježbavši i nečakavce da solidno odrade svoje uloge. Osim karakterizaciji likova, ovakva jezična mješavina doprinosi i dinamici izvedbe, pogotovo u kombinaciji s povremenim pjevanjem na sceni i glazbom što ju je skladao Matija Antolić. Glazbeni suradnici bili su mu Čedo Antolić i Zlatko Vicić. Ima tu i istarske ljesvice i trajnaninekanja, ali sve s dobrom mjerom i bez otklizavanja u etno-pop.
  
  Rene Medvešek i Milena Matijević Medvešek odredili su predstavu vizualno kreirajući lutke i scenografiju od prirodnih materijala, žutice, drvenih motki, starih alata i kućnog pribora, košara, slame, mreža i konopa. Koautorica lutaka bila je Luči Vidanović. U igri što glatko teče drveni štapovi začas od šume postaju brod ili gradske zidine. Likove patuljaka/građana oblikuju plaštevi s biranim detaljima (metalni kolutići na odori viteza Oda ili kamerlengov crveni broš), a karakter im daju glave od različitih sitnih tradicijskih uporabnih predmeta. Divovi su veći komadi platna i maske što ih lutkari nose visoko u zraku. Odličnim oblikovanjem svjetla Deni Šesnić dopunio je vizualni dojam, stvorio atmosferu te posebno divovima dodao dimenziju skulpture.
  
  Riječ je o za izvođače vrlo zahtjevnoj predstavi – stalne promjene prizora, promjene jezika, a na maloj pozornici riječkog lutkarskog kazališta igra ih osam i pritom većina  tumači bar dva lika. Ipak, predstavu igraju sa zaraznim veseljem koje lako prelazi rampu. Dobrodušni je Veli Jože stasom i glasom, Zlatko Vicić; intrigant kamerlengo Civetta Almira Štifanić; galeot Ilija i kmet Toma David Petrović; Podeštat i kmet Jurić Vedran Komerički; postolar Škarpa i Gospodar zemlje Karin Fröhlich; proto Zuane i vitez Odo Dina Đuka; Lierat, Kapitano i Bačvar Alex Đaković; te arhivar i providur Barbabianca Božena Delaš. Interpretacija građana i Mlečića svima daje mogućnost sitnih karikaturalnih ispada, a vrijedi posebno istaknuti Barbabiancu Božene Delaš.
  
  U cjelini, riječ je o vizualno i glazbeno iznimno dojmljivoj predstavi, dramaturški svedenoj na bitne elemente priče o snu o slobodi, odigranoj u brzom ritmu sjajno raspoloženog glumačkog ansambla. Premijerna publika riječke lutkare nagradila je neuobičajeno dugim aplauzom i treba vjerovati da će se na isti način zabavljati publika svih generacija na idućim izvedbama, pri čemu će oni mlađi dugo pamtiti slike, a oni stariji iščitavati različite slojeve značenja. 
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 25. rujna 2011.

Piše: