Gluma jača od predstave

Kazališna Burza Mreže neovisnih kazališta i kazališnih družina, Zagreb, 1. – 4. rujna 2011.: Kazalište Playdrama, Split, Jeffrey Hatcher, Picasso, red. Nenni Delmestre

• 
  
  „Umjetnost je ono najbolje... ono što se pokazuje Papi, američkom predsjedniku, najvišim autoritetima koji dođu u goste, pokazuje se najbolje što je jedan narod stvorio kroz povijest.“ Takva izjava možda bi mogla biti prolazna za nekog političara koji je načuo da je i umjetnost važna, pa je nastoji uklopiti u svoj sustav političke važnosti, no kada tom rečenicom redateljica splitske predstave Picasso u programu predstave započinje njeno predstavljanje, onda to izaziva poprilične dvojbe. Je li Nenni Delmestre nastojala napraviti predstavu za najviše autoritete ili tek za kazališne gledatelje, pa to onda nije umjetnost prema njezinom shvaćanju. Ipak, čini se da je se takve dileme nisu ni dotakle, nego je tu pretencioznu izjavu potakla činjenica da je jedan od svega dvoje protagonista Picasso kojeg redateljica drži grandioznim borcem za slobodu usporedivim s našim Gundulićem i njegovom Himnom slobodi. Približavanje našem prostoru i vremenu završava i usporedbom represije koja i kod nas danas (doduše suptilnije nego u Parizu 1941. pod njemačkom okupacijom) ograničava slobodu stvaranja.
  
  Doduše za redatelj(ic)e je manje važno kako pišu nego kako režiraju, ali navedeni stavovi govore o nesporazumima s tekstom za kojeg je teško pretpostaviti da mu je glavna preokupacija pitanje sloboda stvaranja, iako ni u Sjedinjenim Državama nije nemoguće da u njezinom ostvarivanju ima problema. No, malo je vjerojatno da se s njima sretao Jeffrey Hatcher kojem su tijekom nekoliko desetljeća brojni komadi uspijevali i na Broadwayu, a koji posljednjih godina postaje i sve poznatiji scenarist (Casanova Lassea Hallströma, Vojvotkinja Saula Diba). Radi se o autoru koji poznaje sve tajne zanata komercijalnog kazališta i posjeduje iznimnu vještinu u oblikovanju zanimljivih likova i složenih dramaturških rješenja u kojima se niz neočekivanih obrata na kraju pokazuje dijelom čvrsto vođene i zbog toga vrlo dojmljive cjeline.
  
  Njemu je zato pitanje slobode, a navlastito slobode umjetničkog stvaranja tek jedan od polaznih motiva u oblikovanju posebno intrigantne situacije u kojoj je Picasso u Parizu 1941. priveden u ured gospođice Fischer, službenice njemačkog ministarstva kulture koja treba uz njegovu pomoć odrediti koji je originalan od tri njegova crteža kojih su se nacisti domogli, da bi taj (što će Picasso tek pri kraju komada saznati) bio postavljen na izložbi degenerativne umjetnosti koje će izlošci potom biti spaljeni. Samo je ta uvodna situacija klasični primjer tiranije koja lomi umjetnika i jedino u nekim od tih prvih trenutaka je Picasso potpuno prestrašen. Toj početnoj situaciji može bar donekle odgovarati okvir predstave za koji je zaslužna i Lina Vengoechea kao scenografkinja (ogoljenom scenom dominira preveliki stol uz nekoliko stolaca što je priličnije istragama u našoj provinciji nakon Drugoga svjetskog rata nego Parizu, pa čak i onom okupiranom), kostimograf (Fischerova je odjevena kao karikatura iz serije Alo, Alo) i izbornica glazbe koja jedino šansonama asocira na Pariz.
  
  Međutim Hatcher je čak i komornoj dijaloškoj drami sa samo dva lika nastojao dodati elemente spektakla, pa mu je očito bilo važno da i scena bude razrađena s elementima koji naglašavaju kako se radnja zbiva u Parizu, centru svjetske umjetnosti kojem nacisti nakalemljuju svoj nakaradni ukus. Zato se u kritikama američkih izvedbi ovog komada pitanje slobode umjetnosti gotovo niti ne spominje, ali se dosta prostora posvećuje dojmljivosti atmosfere i vizualnim, ali i tonskim rješenjima (sa zvucima pucnjeva, sirena i slično) koji pridonose autentičnosti mjesta radnje. Ipak sve je to u službi dijaloga osmišljenih tako da omogućuju glumačku virtuoznost. Jer gđica Fischer je kao povjesničarka umjetnosti koja visoko cijeni Picassov opus primorana (zbog prijetnji životu njezinih roditelja) bez uvjerenja izvršavati naredbe nacističkog režima. Zato zapravo nastoji pomoći Picassu i spasiti dva njegova crteža po cijenu uništenja jednog.
  
  Picasso pak postupno otkriva i svoje slabe strane. Tvrdi da ga politika ne zanima i razlozi kojima objašnjava nastanak Guernice toliko su zbog straha neuvjerljivi da mu Fischerova pronalazi bolje formulacije. Još manje simpatičnim čini ga uvjerenje da je genij kojeg je slikarstvo toliko značajno da opravdava i smrt najbližih (sestre, prijatelja) ako to omogućava njegovo bavljenje slikarstvom. Konačno ni njegov krajnje seksistički odnos prema ženama ne predstavlja ga u nimalo lijepom svjetlu, ali Hatcheru služi da još pojača dramski sukob protagonista među kojima se nakon odmjeravanja moći počinje zbivati i borba spolova.
  
  Iako je redateljska koncepcija posve marginalizirala niz takvih bitnih značenjskih slojeva paradoksalnio je da je Picasso splitske Playdrame ipak zanimljiva predstava, jer je kompleksnost protagonista koju nudi tekst potaknula dvoje sjajnih glumaca da krenu dalje od ilustriranja teze o represiji koja guši umjetničku slobodu. Lana Helena Hulenić vrlo nijansirano, a u pojedinim trenucima i neočekivano, ali duboko motivirano otkriva postupno da se iza mukom održavane fasade beskompromisne i moćne službenice Reicha nalazi humano biće, dok Elvis Bošnjak silnom energijom kreira sve proturječnosti Picassove karizmatične osobnosti i genijalnosti koja postaje samoj sebi opravdanje u uništavanju života onih koji joj se nađu na putu. I upravo zbog tih glumačkih kreacija, a i teksta (u vrlo dobrom prijevodu Belmonda Miliše) koji ih je omogućio, ovog Picassa vrijedi vidjeti.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 10 rujna 2011.
  
  Picasso je u Zagrebu izveden na Prvoj hrvatskoj kazališnoj Burzi neovisnih kazališta/kazališnih družina

Piše: