Otvaranje prema novom

62. Dubrovačke ljetne igre, Festivalski ansambl: Ivana Sajko, Prizori s jabukom, red. Ivana Sajko

• 
  
  U dramskom programu 62. Dubrovačkih ljetnih igara, 5. kolovoza u Atriju palače Sponza, izvedena je i druga ovogodišnja premijera – drama Ivane Sajko Prizori s jabukom u autoričinoj režiji. Riječ je o drugom dijelu trilogije Ivane Sajko čiji je prvi dio drama Rose is a rose is a rose, a završni nedavno napisana drama To nismo mi, to je samo staklo. Dok se u Rose is a rose is a rose pozabavila terorizmom i ljubavi u To nismo mi, to je samo staklo autorica progovara o problemima ekonomske krize, recesije i sudbine potrošača u konzumerističkom društvu današnjice. Dubrovčani su se s Ivanom Sajko i njenom dramaturgijom sreli i ranije; još 2003. u okviru (nekadašnjeg) festivala Karantena Art Radionice Lazareti kazališna skupina Bad.co. (koje je Ivana Sajko suosnivačica) izvela je predstavu Rebro kao zeleni zidovi, a predstava Rose is a rose is a rose (hrvatska premijera bila je 9. ožujka 2010. u Zagrebačkom kazalištu mladih), prikazana je u okviru programa Perforacije Art radionice Lazareti 25. listopada 2010. No, Dubrovačke ljetne igre se s Ivanom Sajkom susreću prvi put.
  
  Drama Prizori s jabukom, sada središnji dio trilogije, praizvedena je u bernskom Stadttheateru 2009. u režiji Dore Schneider, tako da je dubrovačka premijera ujedno i hrvatska praizvedba tog dramskog teksta jedne od zasigurno najzanimljivijih pa i najintrigantnijih autorica suvremenog hrvatskog dramskog pisma. Nakon Stullijeve Kate Kapuralice, kao izrazito pučke predstave, Igre su Prizorima s jabukom ne samo odškrinule, nego u potpunosti otvorile vrata suvremenoj drami koja je (simptomatično) prikazana u središtu samog Grada – u Atriju palače Sponza (nekadašnja carinarnica, danas izložbeni prostor i spomen-soba poginulim hrvatskim braniteljima). No, nije riječ samo o otvaranju suvremenoj drami i dramaturgiji, nego i o prihvaćanju suvremene dramske izvedbe – u ovom slučaju – riječ je o višeslojnom postdramskom teatru u kojem izvođači, scena, glazba, kostimi, video projekcije i sam tekst postaju jedno bez klasične režije dramskog teksta.
  
  Zapravo u svojoj biti predstava je autoreferencijalno čitanje drame od strane same autorice s glazbenicima (Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz) koji na sceni glazbom i akustičkim efektima ravnopravno sudjeluju u izvedbi, dok se u pozadini, u istom izvedbenom planu, prikazuju animacije i slide-projekcije (Simon Bogojević Narath). I upravo ta postdramska struktura u kontekstu Dubrovačkih ljetnih igara čini se kao dobitak, ne samo u smislu otvaranja prema novom i suvremenom, nego i smislu propitkivanja izvedbenih mogućnosti teatra, što opet dovodi u vezu samu izvedbu, kao postavljanje pitanja, sa samom dramom koja se i temelji na pitanjima.
  
  Alegorijska je to priča o rajskom vrtu i prvim ljudima koji ga čuvaju, no mitološka biblijska alegorija u obrnutom ključu: istočni (primordijalni) grijeh – kojemu je jabuka metafora, slika i prilika – viđen je kao spoznaja, samospoznaja, početak misli, prelazak iz Mita u Logos. Prvi ljudi (vrtlari) čuvaju svoj rajski vrt u okruženju rata kao besmisla, rata koji, ma koliko on opravdan bio, uvijek odnosi i donosi žrtve. Smislene ili ne, no ljudska patnja pritom ostaje stalna. Odbijanje uzimanja jabuke, ovdje donosi samo još veće patnje, prvi ljudi na kraju će i ubiti čovjeka kako bi očuvali svoj (nemogući) rajski vrt, nametnutu viziju vlastite slobode bez spoznaje. Na kraju će jabuku i zagristi, no neće se dogoditi ništa. Za jabukom su posegnuli prekasno.
  
  Ivana Sajko ne daje potpune odgovore, no postavlja pitanja. Što je sloboda? Da li je to ono naše unutarnje stanje (ne)sigurnosti života ili sloboda političke zajednice koju su ljudi društvenim ugovorom Thomasa Hobbsa, Johna Locka, Jean-Jacquesa Rousseaua ili Johna Rawlsa, jednostavno nazvali državom? Na koji način politička zajednica manipulira ljudima u ostvarenju vlastitih (geo)političkih ciljeva (drama je pisana u vrijeme rata u Afganistanu pa su i ratne konotacije, iako svevremenske, konkretizirane tim ratom)?
  
  I dubrovačka izvedba, u autoreferencijalnom izvedbenom ključu, s ekspresivnim ansamblom - Ivana Sajko (verbalna interpretatorica), Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz (glazbeni interpretatori), s pomalo ironičnim video projekcijama Simona Bogojevića Naratha, uz dramaturšku obradu Sandra Siljana (kojom je tekst ponešto skraćen s naglaskom na općeljudsko), te jednostavnim i modernim kostimima Zjene Glamočanin – daje kroki izokrenute mitske alegorije i postavlja pitanja na koja su ljudi tražili, traže i tražit će odgovore pa i u teatru, otvarajući, ovaj put, dubrovačku teatarsku školjku Novome.
  
  Prizori s jabukom nisu predstava koja će se svakome svidjeti, nije to izvedba koja komunicira s publikom na prvu loptu, uostalom za njeno prihvaćanje treba prihvatiti i otvorenost duha. U nekom idealno postavljenom konceptu dramskog programa (čitaj: idealno postavljenim financijskim mogućnostima), u ponoćnom ili off programu (kako god ga nazvali), koji ni po čemu ne bi bio manje kvalitetan od redovitog programa, ova predstava mogla bi biti i okosnicom oko koje bi se gradio takav program. No, u danim uvjetima, otvaranje dubrovačke teatarske školjke suvremenoj drami, ali i suvremenom (post)dramskom izvedbenom izričaju, svakako je korak naprijed.
  
  Predstava je na programu još i 6, 7. i 8. kolovoza.
  
  © Tomislav M. Bonić, KAZALIŠTE.hr, 6. kolovoza 2011.

Piše: