Karikaturalna satira

26. Zagrebačko histrionsko ljeto, Glumačka družina Histrion: Nino Škrabe, Idu svati, mlade ni, red. Georgij Paro

• 
  
  Nino Škrabe bitno je pridonio afirmaciji Histriona kao vrhunskog pučkog teatra, posebice komadima koje je napisao zajedno s Borisom Senkerom i Tahirom Mujičićem – Domagojada (1975), Glumijada (1979) i Hist(o/e)rijada (1983), a i Škrabeova adaptacija Šenoine Ljubice (2004) postigla je jednako velik uspjeh. Nju je kao i ovu novu predstavu režirao Georgij Paro koji je njome (kao primjerice i režijama komedija Fadila Hadžića) pokazao da njegova redateljska invencija može postići izvanredne rezultate i u na ovom samo naizgled manje zahtjevnom kazališnom području. Velika očekivanja od Idu svati, mlade ni pojačala je i činjenica da jedan od danas nedvojbeno najvećih hrvatskih glumaca, a ujedno i vrhunski komičar Ljubomir Kerekeš interpretacijom glavne uloge bogatog povratnika iz dijaspore Frenka „Buča“ Galovića slavi tridesetogodišnjicu umjetničkog rada.
  
  Čovjek koji se obogatio proizvodnjom i trgovinom mesom vraća se u svoje malo rodno mjesto iz kojeg je pobjegao u inozemstvo kao mladić u vrijeme bivše države sa željom da se oženi svojom mladenačkom ljubavi Alojzijom (Sunčana Zelenika) i pritom ga ne smeta što je ona udata za njegovog nekada najboljeg prijatelja Juraja Piceka (Ronald Žlabur) i s njim ima odraslu kćerku (Tara Rosandić), što će voditi prema nizu vodviljskih obrata. Ipak za predstavu je mnogo bitnije kako mala provincijska sredina – u kojoj se sažimaju i jasnije vide bitne karakteristike čitave nam države – reagira na povratak već zaboravljenog sumještanina u kojem većina vidi mogućnost zarade. U nizu često i grotesknih situacija otkrivaju se odnos prema dijaspori, potkupljivost i na njoj utemeljeni mehanizmi vlasti, tajkunizacija, pohlepa, poltronstvo, a i društveni odnosi koji uništavaju i ono malo preostale ljudskosti koja se žrtvuje za volju preživljavanja.
  
  Iako su svi ti elementi uz spomenuta velika imena gotovo osiguravali još jedan značajan uspjeh Histriona, konačni je rezultat bio znatno ispod očekivanja i to najvećim dijelom baš zbog toga što oni od kojih se najviše očekivalo nisu ovaj put uspjeli biti na razini svojih boljih ostvarenja. Nino Škrabe doduše i ovdje znalački koristi kajkavski, a i posebnu Bučovu iskrivljenu mješavinu tog dijalekta i iseljeničkog engleskog, te rijetke iskorake u književni govor da bi ostvario autentičnost ambijenta zaostalog prigorskog sela, međutim njegovo umijeće korištenja govora kao tvorbene komponente karaktera ovdje ne dolazi do punog izražaja, jer su likovi više ilustracije određenih negativnosti naše svakidašnjice nego kompleksnije i životnije osobnosti. A kako su i scenske situacije tek zrcala općih mjesta mračnije strane našeg društva Idu svati, mlade ni zapravo nisu, kako autor kaže, tragikomedija nego tek prilično površna satira koja obiluje nizom više ili manje smiješnih dijaloga koji ipak dostaju za izazivanje smijeha i dobra raspoloženja većine gledatelja.
  
  Zato je bila potpuno opravdana odluka Georgija Para da režijom predstavu usmjeri prema pučkoj komediji, ali su nažalost i njegovi dometi ostali ispod za njega uobičajene razine. Možda je tome razlog i njegova popustljivost prema tumaču glavne uloge i njegovoj velikoj obljetnici. Zbog toga je vjerojatno dopustio Ljubomiru Kerekešu da na sceni igra kako sam želi, uzdržavajući se od korigiranja njegove interpretacije. A Kerekeš je očito ovom prigodom želio detaljno pokazati sve elemente svog iznimnog komičarskog dara i sposobnosti koje bi mu omogućile da, kako se to zna reći, i telefonski imenik interpretira na zanimljiv način. Međutim to je poigravanje vrlo često gubilo vezu s ostatkom predstave, posebice u trenucima kada je bespotrebno rastezao svoje replike mrmljanjem te se baš zbog toga remetio brzi ritam i zamah predstave, neophodan za vrhunsku pučku komediju.
  
  A ona je svoje najuspjelije trenutke dosezala interpretacijom Sunčane Zelenike koja je imala precizan osjećaj za tajming, a uz to je i djelovala potpuno vjerodostojno kao seljanka pritisnuta svakodnevnim brigama. Ona je pritom nekadašnju Bučovu ljubav igrala potpuno ozbiljno, a komika je proizlazila iz situacija u kojima se njen lik našao. Na sličan način je njenog supruga interpretirao Roland Žlabur, pokazujući kako i suzdržanost u gegovima i grimasama može voditi prema vrhunskim komičarskim dometima. Tom tipu glume se priklonio i Slobodan Milovanović koji je svoju epizodnu ulogu mjesnog rukovoditelja kulture uspješno gradio ne koristeći se karikiranjem homoseksualnosti ili profinjenosti tog lika, dok su većina ostalih epizodista uspijevali nasmijati gledatelje pretjeranom karikaturalnošću svojih interpretacija, a među njima su zbog silne glumačke energije i nijansiranosti posebno uspjeli Davor Svedružić kao mjesni pijanac zlatnog srca i Ankica Dobrić kao bosanska izbjeglica sa sedmero djece.
  
  Zbog tih uloga, koje doduše ponekad izazivaju smijeh površnom grotesknošću, Idu svati, mlade ni ipak uspijevaju zabaviti većinu gledatelja, pa im vjerojatno neće uzmanjkati publike, iako ih povijest Histriona neće dulje pamtiti.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 29. srpnja 2011.

Piše: