Pismen za jedan dan

Dragon teatar, Zadar: Mate Matišić, Anđeli Babilona, red. Maja Šimić

• 
  
  Obilje kulturno-umjetničkih programa i festivala ljetna je konstanta Zadra posljednjih nekoliko godina. Izvan matrice utabanih festivala: Zadarskog kazališnog ljeta i Zadra snova nastala je nezavisna produkcija Anđeli Babilona nedavno osnovanog Dragon teatra u režiji Maje Šimić. Prije svega odabir rustikalne travestije Mate Matišića iz 1996. godine pun je pogodak; Matišićev opori i satirični materijal lako je transponirati iz mračnih tranzicijskih devedesetih u ništa svjetlije hrvatsko 21. stoljeće. Tematski blok drame zasnovan na ideološki, jezično i kulturološki kontrastiranim stanovnicima lijepe naše zasićen vokalnim i gestualnim kalamburima i neortodoksnim humorom pokazao se aktualnim i lako zapaljivim materijalom čak i nakon upokojenja tuđmanizirane republike. Matišić je kontroverzni autor koji za redatelja nudi sjajan radni materijal, a ako se sjetimo kakve je sve konotacije izazvala praizvedba u Gavelli 1996. u režiji Božidara Violića lako je shvatiti subverzivnost drame koja izvire iz svakog dijaloga.
  
  Bez otegotnih političkih i ideoloških premisa devedesetih nova je izvedba Anđela Babilona u režiji Maje Šimić pokazala svježinu i kazališnu atraktivnost tog djela. Premijera je odigrana u atriju Kneževe palače, dugo zapuštena i zanemarena prostora koji se pokazao kao izvanredan komorni izvedbeni prostor, koji će, nadamo se, zaživjeti i u budućnosti. Klasičan neoklasicistički atrij naglasio je kompaktnost prostora i blizinu postavljenog auditorija u kojem je svaka scenografija (Marija Jevtić) – osim dviju vertikalnih kulisa na sceni – izlišna. Par stolaca i niz rekvizita (ploča, zvonce, pladanj) koji se sukcesivno pojavljuju s razvojem radnje naglašavaju ritam drame i izmjenu sekvenci. Opća rasvjeta i nedostatak light dizajna nisu utjecale na konture izvedbe posebice što je time naglašen naturalizam većine prizora. 
  
  Glumački ansambl u osnovi je odigrao dobar unisoni ensamble piece u kojem se posebice ističu izvedbe Matije Kezelea i Marije Kolb. Kezele, glumac HNK u Varaždinu briljirao je u ulozi Profesora – idealista i pseudorevolucionara, posebice plijeneći pažnju u verbalnim eskapadama i minucioznim tjelesnim prilagodbama ulozi. Marija Kolb kao neurotična Žena izazvala je provalu smijeha u auditorija posebice zbog namjerno pretjeranog/travestijskog nastupa i agresivne/napadne tjelesnosti. Miro Pucar je kao tajnik Max također nekoliko puta oduševio publiku u vokalnim i tjelesnim izvedbama besmislenih Matišićevih songova posebice u zanimljivoj koreografiji na temu slova. Rola Gradonačelnika pripala je Milanu Miočiću Stošiću koji je bio posebice agilan u rustikalnom/ruralnom miljeu naglašavajući i lokalne osobitosti dramskog predloška. Poltronskog Profesora II rutinirano je odigrao Mimi Zadarski podrcrtavajući satirične i poslovične kvalitete Matišićeva predloška.
  
  Režija Maje Šimić usredotočena je na glumačke duele i održavanje ritma dijaloških sekvenci bez nepotrebnih prenemaganja glumačkog ansambla i uz vjerno održavanje Matišićeva dramskog sižea. Tekst, tj. govor i dijalog vladaju ovom izvedbom i stoga je redukcija popratnog dekora uspješno postavljeno režijsko čitanje suvremenog dramskog pisma.
  
  Anđeli Babilona pokazali su da se dobra predstava može producirati i u otegotnim okolnostima zadarskog kazališnog života u kojem je izvaninstitucionalni teatar upućen na gerilske uvjete i samopreživljavanje. Izvedba je uspjela proizvesti naročitu atmosferu izvođača i auditorija te je uz otvaranje novog izvedbenog prostora dobrodošla novina na repertoaru zadarskog kazališnog života.
  
  © Mario Županović, KAZALIŠTE.hr, 22. srpnja 2011.

Piše: