Toplo i duhovito o starosti

Riječke ljetne noći: Dubravka Ugrešić, Baba Jaga je snijela jaje, red. Ivica Buljan

• 
  
  Prve Riječke ljetne noći 2004. obilježila je, među ostalim, predstava Jazz u režiji Ivice Buljana. Nakon osam godina Buljan se vratio Noćima i to predstavom kojom prekida niz muških priča u autorskom radu i otvara cijeli ženski svemir. Predložak je praizvedbe odigrane 12. srpnja roman Dubravke Ugrešić Baba Jaga je snijela jaje u kojem autorica revidira izvorni slavenski mit o vještici Baba Jagi i uspostavlja galeriju mahom ženskih likova. Adaptirajući roman u dramski tekst, Ivor Martinić se prema originalu odnosio s velikim poštovanjem. Zadržao je temeljnu strukturu, ali i brojne kodove, linije i rukavce koji čine složenu strukturu romana. Pa, iako je predstava određena kao komedija u tri dijela, riječ je o kombinaciji različitih žanrova i diskursa, a tu je i, za Buljana prepoznatljivo prožimanje dramskog i glazbenog.
  
  Baba Jaga arhetip je kojeg bismo svi trebali moći prepoznati u sebi, a zanimljiv je način na koji je publika potaknuta na istraživanje i sudioništvo u igri. Pri ulasku prolazi preko scene na kojoj se već odvija nekoliko prizora, te sjedi leđima okrenuta moru, a radnja se pred njom odvija na nekoliko razina: u plitkom bazenu, parteru, prvoj terasi na kojoj je orkestar i drugoj terasi na kojoj je casino. Kupalište nekadašnjeg hotela Park vizualno je posložio Jean-Guy Lecat, dugogodišnji suradnik Petera Brooka, uredivši ga jednostavnim zahvatima u višeslojan scenski prostor. I kad smo već kod vizualnog dojma, odredila ga je i Ana Savić Gecan čitavim nizom kostima.
  
  U prologu što ga izgovara Zoran Prodanović Prlja upozoreni smo na to da Baba Roge odavno više ne žive u trošnoj kolibi na kraju sela, u društvu crne mačke i pokojeg šišmiša. One su svud oko nas, kreću se mišjim koracima, u malim formacijama, ruku punih najlon vrećica. Anonimnost ih pokriva kao prašina, a načini na koje se bore protiv zastrašujuće neprimjetnosti prikazani su u prvom dijelu predstave. Majka (Ana Karić) i kćer (Alma Prica) zatočenice su stana u Novom Zagrebu. Publika sjedi u njihovom dnevnom boravku listajući biografiju uspomena i otpusnica iz bolnice. Povremena upotreba mikrofona asocira na talk show ili big bratherovsku ispovjedaonicu, u kojoj se odvija intimna priča o strahovima pred vremenom koje klizi kroz prste. Te o potrazi za identitetom tijekom kojeg kćer, autoričin alter ego, putuje u Varnu i upoznaje Bugarčicu Abu (Jelena Lopatić). U toplim i duhovitim replikama, prepisanim iz svakodnevice smijemo se detaljima kakve prepoznajemo u bakama, susjedama, tetama... sjetnim osmjehom sudionika iste sudbine.
  
  Drugi dio bilježi boravak Bebe (Milena Zupančič) zatim Kukle (Olivera Baljak) i Pupe (Ana Karić) u češkim toplicama. Svaka od njih ispričat će svoju životnu priču i za beskrajno životno s/trpljenje dobiti na poklon jedan mali sretan kraj. Galerija likova što ih susreću i niz događaja u kojima sudjeluju osmišljeni su u susretu češke komedije i montypaytonovskog apsurda. Sudbina će ih upoznati s maserom Mevludinom (Jasmin Mekić) bogatim Amerikancem Mr. Shakeom (Zdenko Botić), njegovom kćeri Rosie (Tanjom Smoje) te Arnošom Kozenyem (Žarko Radić) i Doktorom Topolanekom (Zoran Prodanović Prlja) s kojima će ispričati nekoliko priča o vječnim potragama za ljubavlju i prisnošću. U bajkovitom raspletu sretan kraj svim pričama donijet će Pupin sin David (Damir Orlić).
  
  Na početku drugog dijela promjenu ritma daje konobarica (Jelena Lopatić) prodajući čevapčiće ispečene na roštilju pred početak izvedbe, čime publika postaje gostima odmarališta. Zanimljivi su i filmski kadrovi kojima glumci u stiliziranoj ruskoj nošnji izvode mitove o Babi Jagi što ih pripovijedaju Kukla i Kozeny. Sve u svemu, drugi dio je bajka s elementima groteske.
  
  Treći dio je zapravo glazbeni performans u kojem Zoran Prodanović Prlja, ponovno kao pripovjedač, čita ulomke iz romana koji su ključ tumačenja mita o Babi Jagi. Sve završava rock partijem u kojem žene obučene u nošnje, dižući jedna drugoj suknju traže muškog uljeza.
  
  Predstava Baba Jaga je snijela jaje u prvi plan izdvaja žene kakve nismo navikli gledati pod reflektorima svijeta u kojem živimo. Ana Karić, Milena Zupančič, Alma Prica i Olivera Baljak udahnule su im život bez zadrške, posipajući umornu svakodnevicu svojih likova zvjezdanom prašinom, a dobru podršku imale su i u ostatku glumačkog ansambla.
  
  Glazbu Mitje Vrhovnika Smrekara uživo je izvodio orkestar pod ravnanjem maestra Igora Vlajnića. Songove, za koje je tekst napisala Olja Savičević Ivančević, pjevali su Ivanka Mazurkijevič i glazbeni pripovjedač Zoran Prodanović Prlja.
  
  Govoriti o starosti toplo i duhovito, a ne skliznuti u patetiku; smijati se starenju bez karikaturalnog ismijavanja teško je, ali je autorskom ansamblu predstave Baba Jaga je snijela jaje doista uspjelo. Manje uspjelim i površnim čini se kontekstualizacija problema u tranzicijsko-recesijsku stvarnost ko ju živimo. A ponešto kraćenja u svakom od dijelova pridonijelo bi dinamici izvedbe i osnažilo poziv na (ponovno) čitanje romana Dubravke Ugrešić.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 20. srpnja 2011.

Piše: