Usamljeni trut u šoping-centru

25. Eurokaz: Miroslav Krleža, Saloma, red. Branko Brezovec (koprodukcija Kotorart (Crna Gora) / Eurokaz / MSU Zagreb / ZKM / Dom Kulture KKV (Plesni studio) Sisak)

• 
  
  Branko Brezovec u jednom je razgovoru postavio zanimljivu tezu o trojnoj razdiobi vlastitih kazališnih predstava po uzoru na pčelinji svijet. Predstave radilice tako mu po njegovim rječima skupljaju i iskušavaju „formalne čestice sustava“, dok predstave trutovi tim istim česticama oplođuju predstave matice – sveobuhvatne magnum opuse koji „osiguravaju povoljnu temperaturu legla“. Brezovcu se može osporiti svašta, ali dosljednost redateljskog rukopisa i tvrdoglavu ustrajnost na samonametnutim etičkim i estetskim smjerokazima malotko mu dovodi u pitanje, stoga je uvijek zanimljivo pratiti unutarnju dinamiku njegovih teatarskih radova, u odnosu na unutarnji sustav (Brezovec je jedan od nekolicine hrvatskih redatelja koji se sustavom uopće može pohvaliti) i vanjske zapreke koje taj sustav pokušavaju izbaciti iz ravnoteže. Za predstave matice, megaloman kakav već jest, Brezovec trenutno nema infrastrukturnih mogućnosti, a možda ni umjetničke potrebe, pa u posljednje vrijeme na domaćim pozornicama s Brezovčevim potpisom uz pokoju vrlo rijetku radilicu možemo gledati uglavnom trutove, žive, zdrave i dobro uhranjene, koji nikako da dočekaju vlastitu pčelu s majčinskim osjećajima. Tako nekako stvari stoje i sa Salomom, nastalom prošlo ljeto u Kotoru, u koprodukciji KotorArta, Eurokaza, Zekaema i Doma kulture iz Siska, a izvedenom pod kraj lipnja na otvaranju dvadeset i petog izdanja Eurokaza.
  
  Krležina mladenačka Saloma već je svojom strukturom, stilom i krajnjim dometom opremljena svim potencijalima za Brezovčevu trut-predstavu – rana dramatičareva stilska vježba, u kojoj se kroz tek ovlaš navučenu biblijsku koprenu naziru dokone k.u.k. predatorke i kavalerijski časnici, a likovi govore kao da se Isus rodio u štali Vojne kadetske škole u Pečuhu umjesto u Betlehemu, sadrži zdravu dozu cinizma i vrlo aktualnu političku poruku, koja Brezovčevom suptilnom društvenom aktivizmu stoji kao salivena. Krležina se Saloma, naime, nakon obiteljskih spletki, prijeteće incestuoznosti, erotskog zavođenja i rosnatih smokava odluči hobistički baviti politikom, lišivši pritom života i ljubavnika i njegovog krvnika, pokazujući kako je čovjek političko biće prije svega zbog vlastitog dupeta i svojih malih, dokonih interesa. U vremenu kad nam s novinskih naslovnica neprekidno vrište naslovi s količinama rosnih smokava koje je pojeo bivši vladar naše zemlje, ili s brojevima konkubina u krevetu čelnika neke susjedne, Saloma u teatru izgleda kao otrežnjujući podsjetnik da u trenucima dokolice – ljudi najčešće posežu za politikom. Razorni je to i ne pretjerano konstruktivni cinizam upisan u samu srž Krležinog predloška, koji se uz to još i ne razvija odveć dramski potentno, ali ga Brezovec uspijeva na scenu postaviti tako da se biblijski motivi bešavno spajaju s današnjim vremenom, ali i, još bešavnije, s mjestom zbivanja.
  
  Brezovec je Salomu premijerno zamislio ambijentalno, prošlog ljeta u staroj jezgri crnogorskog primorskog gradića Kotora, ali ne na starinski, gavellijanski način na koji se to obično radi na velikom festivalu osamdeset i pet kilometara zapadnije. Umjesto ljupke razglednice s biblijski hladnim kamenom, Brezovec u Kotoru osmišlja pomično gledalište koje zasijeca u kozumerističku svakodnevicu mjesta, po kojoj tiho po šinama plovi od povijesti do suvremenosti. U prijenosu predstave iz Kotora u Zagreb, trebalo je iznaći potpuno nov prostor igre, a sveprisutan redateljski cinizam potragu je uputio prema utrobi konzumerističkog carstva, pa se Saloma i Kajo Antonije smokvama razbacuju tamo gdje postoji najveći izbor – u podrumu Avenue Malla, tik pored velikog supermarketa. Brezovčeve predstave oduvijek računaju sa sukobom, bio on na razini tekst(ov)a, glumačke igre ili teatarske forme, a Saloma je između ostalog predstava-trut i po tome što taj sukob nije ni dramaturški inovativan ni diskurzivno zakukuljen – biblijski intonirana priča odvija se u prostorima trgovina, kladionica i mjenjačnica, a drevna legenda i profana scenografija ni na koji se način aktivno ne prožimaju. U teatarskom smislu, sasvim je dovoljno što jedna drugoj ne smetaju.
  
  U prilog tezi o Salomi kao predstavi-trutu govori i sad već poslovična i poslovično uspješna suradnja redatelja sa skladateljem Marjanom Nećakom, koja je rezultirala često viđenom formom prepunom opernog parlanda koji ne ometa dramsku radnju, ali nepogrešivo usmjerava cjelinu ka društvenom okviru civilizacije koja nestaje („opera je po svom nastanku jedna eminentno kompenzirajuća vrsta“, upozorava Mirjana Miočinović). Ono što je veseli jest činjenica da Brezovec i ovaj puta našao glumačke suradnike koji su unutar čvrsto postavljenog sustava znali iznaći manevarski prostor za oblikovanje vlastitih likova. Katarina Bistrović Darvaš izvrsna je u naslovnoj ulozi, osmislivši lik inteligentne, putene žene koja se odlično osjeća u svom tijelu, a sve valere svog emotivnog života shvaća najozbiljnije moguće – Salomin apel o „nečemu više, samo za jednu, jedinu nijansu“ glumica izvodi kao pitanje života i smrti, a ne tek kao djevojačko zanovijetanje. Danijel Ljuboja kao Kajo Antonije uspješno balansira između mačističkih rezona konjaničkog oficira i zbunjenosti Salominim erotskim šarmom, a mladi Mateo Ravlija pjevajuću rolu Johanaana uvjerljivo prilagođava konceptu i svojom androginom figurom nimalo se ne izdvaja od iskusnijih kolega. Damir Šaban kao judejski gospodar života i smrti Tetrarka te Suzana Brezovec kao Herodijada uvjerljiv su polu-korski dodatak središnjoj radnji, više u funkciji redateljske mizanscene negoli priče same. Kolektiv plesnog studija sisačkog Doma kulture uspješno je u uniformama prodavača zamijenio Bokeljsku mornaricu iz Kotora, a cijelu priču zanatski korektno ali ne odveć inspirano zaokružila je Doris Kristić s kostimima iz epohe, koji su bili u radosnoj diskrepanciji s hladnim i otuđenim interijerom šoping centra.
  
  Krležina Saloma nastavak je Brezovčevih potentnih dekonstrukcija ustaljenih načina postavljanja nacionalnog blaga na scenu, u cilju izvlačenja na površinu onih elemenata Krležine dramaturgije koji na najneposredniji način korespondiraju sa suvremenošću. Dobra je to vijest za Krležu, ali ne posebno euforičan signal za razvitak sistema-Brezovec, koji se u nedostatku faktora x (izazova? inspiracije? novaca?) zadovoljava s kvalitetnim, duhovitim i berićetnim trutovima, bez izrazitih radilica, a ni matica nema na vidiku. Sami trutovi, kao sela bez ženske ruke, neće to moći tako još dugo…
  
  

  © Matko Botić, KAZALIŠTE.hr, 3. srpnja 2011.

Piše: