Originalni komični obrati

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Christopher Durang, Terapija, terapija, red. Damir Lončar

• 
  
  Iako u nas relativno malo poznat, Christopher Durang (1949) ubraja se, barem u svojoj domovini Sjedinjenim Državama, među najcjenjenije suvremene dramatičare. Već su njegovi rani komadi u drugoj polovici sedamdesetih godina privukli pozornost i dobili neke nagrade, dok je za popularnost kod šire publike ponajviše zaslužna upravo Terapija, terapija (Beyond Therapy) koja je nakon uspjeha na off-Broadwayu 1981. (kada je glavnu žensku ulogu igrala kolegica mu s Yale Drama School Sigourney Weaver) sljedeće godine postavljena i na Broadwyu u režiji Johna Maddena (u nas je najpoznatiji kao redatelj filma Zaljubljeni Shakespeare / Shakespeare in Love, 1998.) s Johnom Lithgowom i Diane Wiest kao protagonistima. Komad je privukao i velikog filmaša Roberta Altmana koji ga je ekranizirao 1987. s respektabilnim glumcima Julie Hagerty, Jeffom Goldblumom, Glendom Jackson i Tomom Contijem, ali iščašene situacije i neobični likovi nisu na velikom ekranu djelovali tako uvjerljivo kao na sceni, pa je to bio i jedan od najslabijih Altmanovih filmova.
  
  No, nije komplicirano samo prenošenje ovog Durangovog komada u drugi medij, nego i njegovo izvođenje u drugoj sredini, pa i drugom vremenu, jer je on vrlo čvrsto ukorijenjen u mjesto i vrijeme svog nastanka – američka srednja klasa u velikom gradu neposredno nakon seksualne revolucije. Čak su neki američki kazališni producenti nastojali (uz dobar honorar) privoljeti autora da napiše osuvremenjenu verziju Terapije..., no on je to odlučno odbijao s obrazloženjem da mu je bitan prikaz ondašnjeg vremena i da jedino iz tog okvira mogu proizlaziti i ona općenitija značenja. To je i potpuno razumljivo, jer početak radnje i pokretač promjena protagonista je prvi sastanak pomoću oglasa dvoje ljudi tridesetih godina Brucea i Prudence. Pritom nije naročito bitno to što oglasi danas više nemaju tako važno mjesto u spajanju osamljenih ljudi nego to što u trenutku kada se čini da nakon prvih nesporazuma njih dvoje izgledaju kao gotovo idealan budući par, Bruce izjavljuje da je biseksualac koji živi sa svojim ljubavnikom Bobom, ali mu se Prudence jako sviđa i on bi se rado oženio njome i imao djecu, ali ne želi napustiti niti Boba. Vjerojatno je to i današnjim sve ćudorednijim ili bar korektnijim Amerikancima teže prihvatiti nego njihovim prethodnicima prije tridesetak godina, ali kod nas se događa još nešto. Durangovc vješto ekvilibriranje na granici između drame, komedije, apsurda, groteske i vodvilja ne može djelovati previše suptilno za znatan dio naših konzervativnijih gledatelja kojima je ta početna situacija toliko strana da je mogu doživjeti jedino kao strahotu ili (s obzirom da se radi o komediji) kao grotesknu i pretjeranu šalu.
  
  Ipak unatoč takvom odmaku ili možda baš zbog njega izgleda da Terapija počinje komunicirati i s ovim dijelom svijeta, jer se u relativno malom razmaku počela prikazivati i u dva teatra u susjednim nam državama – u Subotici i Podgorici. Da bi zagrebačka Komedija privukla publiku prvi je preduvjet ispunio vrlo dobar i tečan prijevod Dubravke Ostojić koja je kao glumica očito iznimno pazila na to da joj rečenice omogućuju glumcima prirodan razgovoran ton i u najotkvačenijim situacijama, a time i koncentraciju na interpretaciju likova među kojima dvoje protagonista nimalo ne odskaču svojom neuobičajenošću, jer su psihijatar kome odlazi Prudence i psihologinja koja pomaže Bruceu još nestabilniji od tih svojih pacijenata. Redatelj predstave Damir Lončar bogatog vlastitog glumačkog iskustva i svoju je režiju usmjerio tako da svojim kolegama pruži mogućnost pokazivanja sveg njihova glumačkog umijeća, pazeći pritom da vrlo različiti načini interpretacije imaju potpuno opravdanje u različitosti scenskih lica, te da ipak imaju barem jedan bitan zajednički element. Zato je tumačenje protagonista postavljeno kao gluma koju ti likovi igraju i svojoj okolini i samima sebi da bi tako utjelovili odnos koji će ih pokazati kao osobe koje kontroliraju svoju sudbinu i vlastiti imidž koji prikazuju ostalima, a onda u nekim trenucima ta maska pada i otkriva pravu prirodu i nesretnost osamljenika koji ne uspijevaju organizirati svoj život i uspostaviti dublji odnos čak niti s onima do kojih im je najviše stalo.
  
  Suzdržana ekspresija Gorana Malusa u ulozi Brucea, smirenost kojom objašnjava svoje seksualne sklonosti i način na koji ih nastoji pomiriti s uobičajenom američkom obiteljskom tradicijom baš tom mirnoćom kojom izgovara neočekivane stavove izaziva komiku. To ujedno otkriva da uglađenost pripadnika srednje klase i prividna logika Bruceovih stavova o prevladavanju osamljenosti prikriva egoističnost kojom on želi uzeti od drugih ono što mu je emocionalno potrebno, ne nudeći im zapravo ništa za uzvrat osim lijepih, ali ispraznih fraza o tome da je bilo kakva veza bolja od nikakve. A da ni on sam u to nije previše uvjeren otkrivaju njegovi posjeti psihologinji Charlotte, a još više njegove povremene smiješne eksplozije kada mu se ljubavnik ili žena koju nastoji oženiti suprotstave.
  
  Te će se fraze ipak dojmiti samosvjesne i agresivne, uspješne novinarke Prudence zbog straha od samoće i propuštanja možda čak posljednje prilike za nalaženje kakvog-takvog partnera. Tu nepremostivu dvojnost Vanja Čirić koristi za stvaranje efektne karikature žene koja nije zaljubljena, ali se boji budućnosti. Međutim Bruce neće uvjeriti svog ljubavnika Boba kojeg Igor Mešin tumači kao nesretno zaljubljenog partnera koji agresivno naglašava i svoje pravo na Brucea i homoseksualnu orijentaciju, ali mu se ispadi smiješno okončavaju. Još groteskniji je lik psihijatra Stuarta u tumačenju Saše Bunete koji glumi neodoljivog ljubavnika, ali je u stalnom strahu zbog svojih skromnih seksualnih dostignuća, dok je pravi pokretač radnje, nositeljica brzog ritma i fabularnih preokreta, a prije svega realizatorica najatraktivnijih komičarskih rješenja izvanredna Dubravka Ostojić kao psihologinja Charlotte koja se jedva sjeća i svoje glavne teze kako je najvažnije da čovjek izrazi svoje osjećaje, dok zaboravljanje onoga o čemu je govorila ili krivo shvaćanje onoga što čuje nadoknađuje silnom željom da neposredno djeluje u smjeru kojeg je tog trenutka svjesna. Time stvara neodoljiv humor koji otkriva ne samo nesavršenost tog lika nego i svijeta u kojem svi bezuspješno nastoje uspostaviti emocionalne veze, a izlaz traže u psihologiji i psihijatriji koje ni svojim specijalistima ne mogu pomoći.
  
  Međutim ni Durangov tekst ni Lončareva režija čvrsto oslonjena na glumački ansambl u kojem briljira Dubravka Ostojić ne iscrpljuju se u jednoznačnosti. Pružajući komično izvitoperene situacije iz vremena nastanka komada pokazuju da nam one nisu tako daleke kao što se u prvi mah čini, posebice zato što se svaki stav tijekom predstave na vrlo zabavan način udaljava od uobičajenih tumačenja. Tako bizarna priča o biseksualcu koji bi uz ljubavnika želio i suprugu i djecu od teme ljubavnog trokuta postaje na komičan način uobličena tema o nemogućnosti nalaženja ljubavi da bi se potom pretvorila u prikaz besmislenosti potrage suvremenog čovjeka za nekim tko će umjesto njega rješavati njegove osobne probleme. Konačno i teza o tome kako je najvažnije da čovjek izrazi svoje osjećaje koja u početku djeluje vrlo pozitivno pretvara se u svoju suprotnost u trenutku kada psihologinja biva ushićena njenom primjenom u pucanju pištoljem na drugo ljudsko biće. Dosljedna, promišljena i do detalja razrađena scenska realizacija tih obrata u Terapija, terapija omogućila je dobru zabavu gledatelja otkrivajući sve nemale vrijednosti Durangovog teksta kao temelja ove vrijedne Komedijine predstave.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 24. lipnja 2011.

Piše: