Kazalište – to sam ja

Teatar &TD, Zagreb: Oliver Frljić, Mrzim istinu, red. Oliver Frljić

• 
  
  Izvedba &TD-ove predstave punog naziva Nije to bilo tako! Oliver Frljić mrzi istinu odigrava se u prostoriji Studentskog eksperimentalnog kazališta iza velike dvorane Teatra &TD, prostoriji koja uglavnom služi za probe, a na tu njezinu primarnu funkciju podsjeća i inscenacija koja je za četrdesetoro gledatelja postavila četrdeset stolica tako da pokrivaju gotovo sav prostor uza zidove. U sredini je običan kuhinjski stol s četiri stolca oko kojeg se odvija glavnina radnje (uz nekoliko prizora vezanih za nedaleki ležaj). Nema scenske rasvjete, iznad stola visi obična kuhinjska svjetiljka, a dojam privatnog stana potencira još nekoliko stajaćih svjetiljki sa zaslonima u kutovima tog prostora za igru u kojoj četvero sjajnih glumaca tumači autorove roditelje, sestru i njega samoga. Oni počinju prisjećanjima na vrijeme prije nego što je on 1992. kao šesnaestogodišnjak napustio obitelj nakon čega su – kako navodi program predstave – slijedile „godine izbjeglištva, prvi studij, drugi studij, zasnivanje vlastite obitelji, treći studij, početak profesionalne kazališne karijere, postupna afirmacija, raspad obitelji i ova predstava“.
  
  U prvim trenucima to doista izgleda kao proba za neko nostalgično prisjećanje djetinjstva koje ne sluti sva zla koja će se uskoro dogoditi na prostoru Bosne i Hercegovine, no već nakon nekoliko minuta postaje jasno da su sukobi u obitelji koje autor evocira na temelju doživljaja vlastite mladosti jednako toliko okrutni. Frljić često u svojim kazališnim režijama rabi nasilje da bi provocirao gledatelja i naglasio neljudskost suvremenog svijeta, ali ono nerijetko ostaje tek nastojanje na modernističkoj originalnosti pod svaku cijenu i vanjski znak angažiranog teatra koji deklarativno želi mijenjati svijet. U Mrzim istinu mnogo je dojmljivije i opravdanije, jer otkriva autorovu osobnost i djeluje kao izraz vlastitih nemira i borbe sa svojim demonima. No, upravo kada publika počinje suosjećati s Oliverom i njegovom sestrom, potpuno potresena bezosjećajnošću majke koja svoje frustracije na poslu i u odnosu sa suprugom liječi batinanjem sina kojem – uspostavljajući tako neku svoju ravnotežu – govori pred kćerkom da ga voli više od nje, a njegove sjajne ocjene u školi koristi da bi ponižavala rođakinje i prijateljice čija djeca nisu toliko uspješna, Frljić razbija scensku iluziju tako da se glumci distanciraju od njegova teksta.
  
  Rakan Rushaidat najprije je dojmljivo odigrao oca koji svoju čvrstinu i integritet pred agresivnim napadima supruge izražava ignoriranjem njenih neuroza, a onda se iznimno uvjerljivo transformira u glumca velike osobne tolerancije kojemu se čini da je autor zbog scenskog efekta potencirao uobičajene obiteljske nesuglasice sve do ekstremnih sučeljavanja. Ivana Roščić širokim je rasponom glumačkog umijeća jednako sugestivno prikazala borbu žene koja se bori za priznanje u patrijarhalnoj sredini ne prezajući ni od najgoreg nasilja, ali koja je u rijetkim trenucima sposobna za nježne osjećaje i prema sinu i u prisjećanju na gotovo slučajan početak veze sa suprugom u mjestu u koje se doselila zbog posla. Iva Visković, pak, kao mlađa i često prestrašena i ponižena sestra svoje je osjećaje vrlo nijansirano iskazivala suzdržanim, ali jasnim pokretima i mimikom više no riječima pa je to što se i ona priključila osporavanju autentičnosti Frljićevih sjećanja tom osporavanju dalo i veću težinu. Pritom su se svi članovi ansambla pozivali na svoj stvarni boravak u Fort Worthu u Texasu gdje su proveli mjesec dana s članovima Frljićeve obitelji koja sada tamo živi.
  
  I otac i majka i sestra negirali su ili minimalizirali strahote koje je autor uobličio u dramski tekst, a u cijeloj toj dvojbi oko istinitosti najkompliciraniji glumački zadatak suvereno je riješio mladi Filip Križan koji je jednako uvjerljiv i kao interpretator Olivera Frljića i kao glumac koji se brani od napada svojih kolega na tekst, naglašavajući da im ne može objasniti autorove namjere, jer ih niti on posve ne razumije nego ih samo scenski tumači, iako se i njemu čini da Frljić pretjeruje i da mu obitelj nije niti izdaleka tako monstruozna kakvom je prikazuje.
  
  Ipak treba naglasiti da niti Oliver Frljić kao pisac i redatelj zapravo ne tvrdi da mu je obitelj takva nego od mlađega sebe stvara dramsku osobnost mučenika koji želi postati pisac koji će snagu dramskog iskaza crpiti iz tako subjektivno zamišljene obiteljske prošlosti. Suvereno se kao autor krećući na nekoliko razina scenske zbilje, Frljić stvara kompleksnu predstavu u kojoj su i modernističke težnje i nasilje duboko opravdani, a slojevitost značenja ostavlja mogućnost publici, koja je duboko emocionalno uvučena u gusto tkanje predstave, da sama u viđenome pronalazi vlastita tumačenja koja mogu biti bitno različita kod svakog gledatelja ovisno o njegovu osobnom, a i kazališnom iskustvu.
  
  Netko će u tome pronaći teatraliziranu sliku psihodrame kao specifičnog psihijatrijskog terapeutskog postupka, drugi će pokušati u biografskim podacima (ma koliko predstava inzistirala na tome da to baš i nije bilo tako) pronaći objašnjenje Frljićevih kazališnih postupaka. Oni, pak, koji na temelju autorova dosadašnjeg rada zaključuju kako se on i ovdje zapravo mora baviti kritikom društva u kojem se našao, izvući će iz jednog kratkog prizora – u kojem se u kontekstu međunacionalnih napetosti prije izbijanja sukoba u Bosni i Hercegovini spominje da je majka Srpkinja, a otac Hrvat – zaključak kako je Mrzim istinu zapravo personalizirana tragedija jedne nesretne zemlje. Na svim tim razinama Frljićeva predstava funkcionira bez greške, a jednako toliko je zanimljiva i u prikazu odnosa života i umjetnosti, privida i zbilje, subjektivnosti sjećanja i istine, a to što se ne iscrpljuje u jednosmjernom tumačenju samo je prednost ove vjerojatno njegove najbolje predstave.
  
  Ona možda neće do kraja otkriti kakav je autor kao čovjek ili kako dolazi do svojih scenskih rješenja, ali se otkriva da ma koja njegova polazišta bila, sve to na kraju biva podređeno njegovu kazališnom djelovanju koje je očito jedina čvrsta konstanta njegove i privatne i teatarske osobnosti. A tu težnju da se vlastiti život pretvori u kazalište nedvojbeno treba cijeniti.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 6. lipnja 2011.

Piše: