U mreži korporacijskog kapitalizma

Hrvatsko narodno kazalište Šibenik: Mike Bartlett, Kontrakcije, red. Nenni Delmestre

• 
  
  Tri godine nakon londonske praizvedbe u The Royal Court Theatreu u Šibenik su stigle Kontrakcije mladog britanskog dramatičara Mikea Bartletta. Drama govori o onome što dramaturg predstave Jasen Boko imenuje kao najsuroviju ideologiju u ljudskoj povijesti – o ideologiji liberalnog, korporacijskog kapitalizma. Korporacije su najnehumaniji i dosad zaista neviđen način vladanja koji upravlja u rasponu od jedinke do cijelog sustava, globalnog i planetarno rastegnutog od, možda i vašeg, radnog mjesta nadalje. To je moderno robovlasništvo kojem nove tehnologije daju mogućnost monstruoznog, sofisticiranog, sveopćeg nadzora, od kamera koje doslovno snimaju svaki pokret zaposlenika, do međusobnog špijuniranja, dragovoljnog ispovijedanja i samoprijavljivanja najsitnijeg detalja, pa i iz vlastita intimnog, seksualnog života. Veliki brat korporacije naprosto ne podnosi tajnu ni nepreciznost, čak ni o tome koliko je puta mladi, zaljubljeni par zaposlenika, Emma i Darren (koji se tijekom predstave ne pojavljuje na sceni), kako menadžerica kaže, „imao seks“.
  
  Prodajni rezultat imperativ je života i smrti svakog zaposlenika, što mladoj Emmi (Matea Elezović) nastoji u glavu uliti menadžerica bez imena, a gotovo i bez spola (šibenska glumica Orijana Kunčić). Metode kojima se menadžerica (jednako korporacija) služi surovo je ostvarenje Orwellove 1984: ona doslovno i totalno nadzire Emmin život. U kratkim i ponavljajućim replikama, s reduciranim vokabularom, govorom automatske sekretarice, prodornim mrkim okom i tobože blaženim osmjehom koji bi trebao amortizirati ubilačke namjere, menadžerica traži, i dobiva od Emme, zapravo njezin život. Emma se mora odreći ljubavi, intime, sreće, elementarne mogućnosti da uopće razgovara s ocem svoga djeteta... sve za potrebe korporacije.
  
  Njezin prvi grijeh bio je to što je tek nakon sedam dana veze s kolegom Darrenom to prijavila nadležnima, potom što se u njega zaljubila, imala s njim dijete... a onda je još neko kratko vrijeme čak pokušavala ustrajati u tome! Korporacija smjesta i trajno Darrena seli na drugi kraj svijeta, a sve da bi zapravo pomogla (!) mladoj obitelji da i dalje ostvaruje čim bolje prodajne rezultate, odnosno – da opstane! Jer, na njihova radna mjesta u redu čeka već stotinu drugih. Emmi umire dijete, čije ime menadžerica uporno ne može upamtiti, pa u tu smrt i ne vjeruje dok ne dobije smrtovnicu. Emma traži, moli da ode, da je otpuste, ali više ni to nije moguće jer je vezana ugovorom koji joj u slučaju odlaska prijeti tužbom! Postupak je monstruozan, a apsurd kompletan.
  
  Dvije glumice su pojavno i nastupom utjelovile dva suprotstavljena svijeta što se naposljetku stapaju u amalgam, naravno, onakav kakvim ga diktira korporacija. Orijana Kunčić odlično je postavila gard superiorne menadžerice koja sustavno uništava ljudski supstrat mlade zaposlenice. Matea Elezović sjajno je odigrala mladu ženu koja prolazi faze od sreće što je zaposlena do nesreće žene kojoj upravo ta okolnost uzima muža, dijete, ljubav, sreću, život... Njezin život u korporaciji isto je što i smrt. Dvije se glumice kreću u pravilnoj, zadanoj geometriji, s istovjetnim radnjama i na trenutke šizofrenim govorom, unutar sjajne scenografije Line Vengoechee (ujedno i autorice scenske glazbe koja odlično podcrtava sva zbivanja na sceni), scenografije koja asocira simbole urbane džungle ali i kaveza.
  
  Ta se geometrija kretanja narušava na vrhuncu predstave, kad Emmi umire dijete, i kad se prvo opire, a onda, naravno, pristaje dati se u ruke korporacijskog psihijatra. Nakon tretmana, pravilna geometrija njena scenskog kretanja ponovno se uspostavlja. Lice i ruke, dva snažna glumačka atributa Matee Elezović, nakon toga se trajno smiruju, ona postaje lobotomirana ljudska ljuska s osmjehom koji završava tu gdje i počinje: na usnama samim, i pod očima koje se više ne smiju niti zrače životom, što mlada glumica sjajno postiže. Ali, zato njezini prodajni rezultati ponovno rastu i jedini odgovor na pitanja menadžerice je li sretna i zadovoljna, glasi da, kao da se naposljetku čudi zašto je menadžerica to uopće i pita!
  
  Redateljski (Nenni Delmestre) i dramaturški (Jasen Boko) nova šibenska predstava odlično funkcionira, kostimi su dobar posao Sare Lovrić Caparin, a svjetlo je sjajno oblikovao Joško Bakula. Predstava je sazdana od kratkih prizora, svaki novi prizor počinje prelazom žute horizontalne trake laserskog svjetla preko scene i aktera kao preko barkoda nekog proizvoda. A onda nastavi putovati preko barkoda publike u gledalištu, jer i publika je akter ere korporacijskog kapitalizma pa je tako s pravom tretira fina redateljska ruka Nenni Delmestre. Spojena laserskim čitačem s akterima na sceni, publika je tu poput kakva nijemog kora u antičkoj tragediji. Živimo u svijetu koji se sasvim sigurno prelijeva preko rampe šibenske pozornice. Barkod, kompjuterski zapis, zna tajnu i suštinu novog poretka: prodajni rezultat. U njegovu smo kavezu, u Vengoecheinoj crno-bijeloj scenografskoj poanti (mreži) svi mi! Kontrakcije se tiču svakoga od nas i zato je šibenska publika u nekoj dubokoj šutnji odgledala tu mučnu predstavu i snažnim pljeskom pa i povicima odobravanja ispratila dvije glumice i pozdravila sve koji su na predstavi radili. Nakon opere Medij ovo je još jedan šibenski izvozni kazališni proizvod.
  
  Jordanka Grubač, KAZALIŠTE.hr, 18. travnja 2011.

Piše: