Teško čitljiva metafora

GK Žar ptica, Zagreb: Hans Christian Andersen, Crvene cipelice, red. Dubravka Crnojević-Carić

• 
  
  Jedna od mračnih Andersenovih bajki, Crvene cipelice, na daskama Žar ptice oživjela je u ponešto izmijenjenom obliku, čime se (dijelom) približila dječjoj publici, no i odlutala od samog značenja bajke. Siromašna djevojčica Karin žudi za crvenim cipelicama koje, nakon što dođe do njih, srastu s njenim nogama, rasplesavši ih, čime djevojčin život, umjesto u pjesmu, pretvaraju u patnju. Kako bi zaustavila noge u pokretu i nastavila koračati životnim putovima, Karin se odluči osloboditi cipelica krajnjim pristupom – odsijecanjem stopala. No, njezine vjerne i neželjene pratilje nastavljaju plesati oko nje sve do konačnog duhovnog i duševnog pokajanja, koje je oslobađa crvenih tereta, ali i života sama.
  
  Već sam sadržaj bajke ispunjene krvlju i patnjama koje kulminiraju smrću postavlja pitanje motiva njezina pretvaranja u predstavu za djecu (bajka nije bez razloga poslužila kao tematska okosnica za, između ostaloga, korejski horor film), što je redateljica Dubravka Crnojević-Carić opravdala paralelom između priče o crvenim cipelicama i sama života. Na tom tragu je dramaturginja Tajana Gašparović osjetno izmijenila bajku. Tako je Karinin svijet predstavljen kroz prizmu siromaštva, prvo materijalnog, potom duhovnog, a život u crvenim cipelicama prikazan je kao spas od jednoličnosti i uniformiranosti. No, spas je kratka vijeka te se, nedovoljno motivirano, pretvara u rasplesanu muku koja na kraju nestaje jednostavnim skidanjem cipelica, čime se gubi sloj čarobnosti malih manipulanata čudnovatih moći. Smrt je iz bajke izbjegnuta, adjevojka nakon cipelica nastavlja koračati starim putovima obogaćena za mučno, ali i rasplesano iskustvo, odnosno za život sam.
  
  Dramatizirana bajka na sceni djeluje rascjepkano, zbrkano i nejasno, a nedostaje joj i motivskih elemenata, scenske rasplesanosti glavne junakinje, koja je svedena na neuvjerljivu igru na ljuljački, te ključa za alegoričnost, bez čega postaje tek nejasno ispričana priča. Osim toga, u predstavi su nepotrebno prošireni likovi tužne princeze, koja je u bajci tek motivacijski lik, dok na sceni dobiva važan pripovjedački prostor, ali ne i aktivnu ulogu, muškog lika koji otvara mogućnost emocionalne isprepletenosti s djevojkom, no ne razvija je, te odraza u ogledalu koji nije dovoljno razrađen.
  
  Bez obzira na nedosljednosti i dramaturške nesklade, cjelina u sebi sadrži nekoliko dojmljivih redateljskih rješenja, poput slojevitog prikaza uštogljenog crno-bijelog svijeta. Tako su likovi iz tog svijeta svi odjeveni u crno-bijele oprave (kostimografkinja: Irena Sušac), a žive strogo u ritmu kucanja sata, na čijem je tragu oblikovana glazba cijele predstave, koju potpisuje Stanko Kovačić. Taj tik-tak kao vrhunac i konstanta jednoličnosti oblikuje njihovo stilizirano kretanje na sceni (Iva Peter Dragan) te pomicanje okvira vrata koja zauzimaju centralnu poziciju scene, a koji iz ptičje perspektive predstavljaju kazaljke sata (scenografija: Miljenko Sekulić). U tu jednoličnost ulijeće crvena boja cipelica, ali i ruževa za usne, koji djeluju poput sugestije topline zaostale u nutrinama likova.
  
  Nika Mišković u ulozi Karin uspješno je i uvjerljivo prikazala zbunjenost i diskretnu žudnju za crvenilom u svijetu bez boja koji je spašava od materijalnog siromaštva stvarajući u njoj duhovno siromaštvo. U drugom dijelu kao da joj je nedostajao motivski sloj, jer je naglašene emocije sreće kratka daha te potom čuđenja i muke oblikovala površinski. Dramaturški neopravdan lik tužne Princeze Natalija Đorđević odigrala je korektno, no ne i više od toga, a razlog tomu leži i u nejasnoj funkciji lika. Na istom je tragu bila i Petra Kurtela kao Karinin odraz u ogledalu, koja je lepršala scenom prikazujući, odnosno skicirajući, djevojčine žudnje, no ne i više od toga, dok je Slavica Jukić bila korektna Baka kojoj je nedostajalo malo više scenske energije. Sedmeročlani ostatak glumačkog ansambla djelovao je kao duhovita grupna karikatura, iz koje je kao uspješan zasebni lik iskočio tek Mitja Smiljanić.
  
  Crvene cipelice dramaturški su i redateljski nejasna i teško čitljiva metafora života koja sadrži i poneko uspjelo redateljsko rješenje i glumačku epizodu.
  
  © Igor Tretinjak, KAZALIŠTE.hr, 12. travnja 2011.

Piše: