Savršeno odabrani tekst

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Noël Coward, Vedri duh, red. Aida Bukvić



  • Inteligentno, prirodno i pronicljivo levitirao je Cowardov Vedri duh nad pozornicom osječkog Hrvatskog narodnog kazališta i time sačinio hrvatsku praizvedbu jedne od najpopularnijih, kanonskih svjetskih crnih komedija. (Od svoje praizvedbe u Manchesteru u lipnju 1941. godine, Vedri duh je igran u Rijeci 1984. godine, ali na talijanskom jeziku (Spirito allegro) u izvedbi Talijanske drame.) S jedne strane, dosjetilo se umjetničko vodstvo osječkog kazališta u kazališnoj sezoni u kojoj su primorani otkazivati najavljene premijerne naslove uslijed sveopće besparice, iznaći jaki dramski tekst koji će opčiniti svojom semantikom i svrgnuti pogled s jednostavnosti inscenacije. S druge pak strane, Cowardova se „nevjerojatna farsa u tri čina“ gotovo savršeno poetički naslanja na netom premijerno izvedenu Krležinu „komediju jedne karnevalske noći u četiri čina“ čime nam ravnatelj drame osječkog kazališta daje naslutiti da ima unificirani umjetnički program za 104. kazališnu sezonu, odaje umjetnički put koji počiva na jednoobraznom estetičkom načelu.

    Iako žanrovski određena kao „nevjerojatna farsa u tri čina“ Cowardova spiritistička seansa koja se izmakla kontroli ima samo jedan cjelovit, i to sporedan, farsični lik – sluškinju Edith. Ponajviše tim postavljanjem, pokazat će se na kraju suptilno ironičnim, Coward se neuočljivo podsmjehuje modenim navadama engleskog visokog društva tijekom dvadesetih godina prošlog stoljeća, „engleskom salonu“, napisat će Boris Senker, dramaturg osječke praizvedbe Vedrog duha u programskoj knjižici, „u kojem su viktorijanci i edvardijanci pili čaj i duhovito konverzirali o vremenu, obiteljskim odnosima, dionicama, političkim strankama, modi, društvenim skandalima i novim umjetničkim trendovima…“

    Sluškinja Edith koju sjajno tumači Anita Schmidt, usamljena pripadnica nižeg društvenog sloja, strano je tijelo kojeg odlikuje snažna teatralnost, priprosti, nagli pokreti koje je pak nemoguće umiriti bilo kakvim konvencijama, grimasa koja odaje blagi stupanj mentalne retardacije – gruba komika situacija. Nasuprot Edith postavljeni su likovi koje bi trebala nesputano odlikovati razboritost, umjerenost, intelektualnost, suptilan govor, inteligentan humor – likovi koji su u mogućnosti sazdati besprijekornu komediju intrige: Charles Condomine (Aleksandar Bogdanović), uspješan romanopisac kojemu će sljedeći projekt po svemu sudeći imati fantastički predznak; Madame Arcati (Ana Stanojević), opsjenarka i spiritistica; Ruth (Tatjana Bertok Zupković), druga Charlesova žena, aseksualnog obličja, u neprestanom (samo)nametnutom natjecanju s preminulom Elvirom ili pak njezinim duhom (Ivana Soldo), prvom piščevom ženom koja uslijed dugogodišnjeg susprezanja, a od trenutka kada se utjelovljuje, postaje svojevrsni (seksualni) predator; Dr. Bradman (Milenko Ognjenović), loš obiteljski liječnik, kućni prijatelj Condomineovih i njegova priglupa supruga Gđa. Bradman (Mira Perić Kraljik).

    U Cowarda dramski sukob stvara i razrješava predstavnica naizgled banalnog žanra – farse. Sluškinja Edith, ispostavit će se, medij je koji ni u jednom trenutku nije svjestan svojih moći, dramski lik koji neusklađenim koracima prešavši sporedni put, nalazi način da se potiho podsmjehne usiljenim, trivijalnim preokupacijama visokog društva. Farsa stopljena s komedijom intrige. Zvuči vrlo molièrovski. Konačni cilj je podjednak.

    Boris Senker, zasigurno ponajbolji poznavatelj Cowardova dramskog pisma u nas, dramaturg i suprevoditelj Vedrog duha na hrvatski jezik (zajedno s Ivanom Senker), od presudne je važnosti za neospornu uspješnost osječke predstave. Iz njegova zapisa u programskoj knjižici razaznaju se temeljne odlike svakog pojedinog dramskog lika koje je potrebno uobličiti na sceni. Redateljica Aida Bukvić pravilno raspodjeljuje uloge i ozbiljno priprema glumce čineći odličan tandem s Borisom Senkerom. Kostimografija Saše Došen upečatljiva je, razigrana, vijugava, art-nouveauovska. Pohvalimo na kraju glumca Aleksandra Bogdanovića koji se i ovoga puta kvalitetom svoje izvedbe potvrdio kao odlična akvizicija osječkog Hrvatskog narodnog kazališta.

    © Ivan Trojan, KAZALIŠTE.hr, 14. ožujka 2011.

Piše:

Ivan
Trojan