Dobar Đuka i jeftin marketinški trik

GD Histrion: Ivan Kozarac, Duško Valentić, Miroslav Škoro, Najbolje godine, autor koncepta Duško Valentić

• 
  
  Popularnost vezanu uz seriju Najbolje godine u kojoj trenutno glumi Duško Valentić odlučio je naplatiti vlastitim kazališnim projektom koji je, na sreću, nekoliko umjetničkih koraka podalje od sapuničaste sladunjavosti i neuvjerljivosti naslovnog imenjaka. U vlastitim Najboljim godinama Valentić se nije bavio silnim obratima u izmišljenom selu Dragošju, nego se primio umjetnički znatno zahtjevnijeg posla, scenskog oživljavanja klasika i omiljenog bekrije hrvatske književnosti, Kozarčeva Đuke Begovića.
  
  Vezu sa serijom Valentić je zadržao kroz naslovni song Miroslava Škore potpisanog kao suautora, čije je stihove i glazbu uspješno upleo u Kozarčev tekst. Kako je sam tekst dovoljno snažan, uspio je utišati prepoznatljivost Škorinih pjesama te ih, u izmijenjenim aranžmanima, podrediti samoj predstavi, izbjegavši opasnost iskakanja, samim time i lomljenja strukture. Sve ostalo u predstavi pripada Đukinu svijetu: od birtije u koju je pretvorena scena, a koja je prodrla i u dio gledališta, do tamburaša, vina i (lažnih) novčanica kao njegova prirodnog okruženja.
  
  Te novčanice, koje Đuka nemilice troši, odlično prikazuju podcrtavaju pad glavnog protagonista čiji put ide od moralne i životne raskalašenosti do propasti uzrokovane istom. Kako izvođač i gledatelji bolje upoznaju lik Đuke, na njegovu licu topi se maska zabavljača i bekrije, ogoljujući ga do potpunog nestajanja kao rezultata lutanja između lakih žena i flaša vina, odnosno šljivovice, a paralelno s topljenjem maske topi se i snop novčanica. S nestankom novca kao simbola Đukina materijalnog te ključnog elementa njegove egzistencije, nestaje i njega samoga.
  
  Izvedbeno, Valentić se uspješno kretao između živog pripovijedanja i emocionalnog podrhtavanja, koje je prvenstveno izražavao fizičkim slojem glume: ekspresivnim izrazom lica, suzama, bijesom, ljutnjom i patnjom. Iz tjelesne naglašenosti emocije su se pretakale u govor koji je na taj način dobivao dubinu i bogatstvo. Povremeno je žurio unutar duljih rečeničnih nizova. U prvom dijelu predstave ta je žurba bila nepotrebna, a u drugom je dijelu dobila opravdanje u efektnom spajanju rečenica kojim je stvarao zanimljive zvukovne mostove između sadržajnih blokova. Kroz cijelu predstavu Valentić je bio dosljedan melodioznosti pjevne i mekane slavonske štokavice, kojom je ipak možda za nijansu utišao čvrstoću i snagu Đuke Begovića.
  
  Valentićeva melodioznost isprepletala se sa songovima i glazbenim umecima tamburaša nazvanih bend Najbolje godine, koji su bili pretjerano poslušni i diskretni te im je nedostajalo scenske energije, što je prostor birtije činilo pomalo neuvjerljivim. Songove su pjevali violinist, također preposlušno se usmjerivši na note umjesto na strast, te Valentić, čije je pjevanje-recitiranje bilo naglašenije birtijsko, ogoljeno do emocije koja protjeruje milozvučnost. U tom prepuštanju pjesmi pokatkad bi zaboravio na publiku te bi se utišao pred glazbom, no i to je davalo dozu autentičnosti. Kabaretsku strukturu po ključu: red monologa, strukturna pauza za cigaretu, red pjesme, Valentić je dodatno pojačao uspješnom i vrlo šarmantnom komunikacijom s publikom, posebice ženskim dijelom, koji je lakoćom osvajao, sve na tragu lika kojeg igra.
  
  One koji su sa skepsom ulazeći u kazalište očekivali televizijsku sladunjavost i kič dočekao je vrlo dobar i uvjerljiv Duško Valentić i njegov vrlo korektan Đuka Begović. Za razliku od onih koji su iz kazališta izašli s osmjehom na licu, dio gledatelja napustio je Histrionski dom razočaran jer ih je pomalo jeftin marketinški trik doveo u kazalište sa sasvim drugim, znatno manje kazališnim očekivanjima.
  
  © Igor Tretinjak, KAZALIŠTE.hr, 14. ožujka 2011.

Piše: