Topla i jednostavna scenska igra

Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb: Rene Medvešek (prema priči Gospina luda Anatolea Francea), Mirakul za malene, red. Rene Medvešek

• 
  
  U današnjici omotanoj moralnom i inim površnostima blagdane odlikuju pretjeranost i kič svake vrste naslonjeni na suvremeni konzumerizam. Tako se u šoping carstvima nude gomile nepotrebnog šarenila, u kinima silne sladunjavosti opravdane tanušnom plemenitom porukom, a u kazalištima za djecu na brzu ruku sklepana gostovanja Djeda Mraza i ostalih živopisnih blagdanskih junaka. I sve to u funkciji prodaje proizvoda, a posljedica toga jest rasprodaja moralnih vrijednosti.
  
  Usred te šarene i površne šume izniknula je topla i šarmantna scenska igra Mirakul za malene. Nastao prema pripovijetci Gospina luda, Anatolea Francea, koja se temelji na srednjovjekovnoj legendi zapisanoj u 13. stoljeću, Mirakul je dalek bilo kakvoj raskoši te materijalnoj računici. To potvrđuje i činjenica da je premijera priče upućene blagdanskoj čaroliji duha održana s popriličnim kašnjenjem za blagdanima, početkom veljače, što joj je, bez obzira na univerzalnost poruke, oduzelo bitan kontekst. (Valja pritom reći da je predstava pretpremijerno igrana tijekom cijelog prosinca.)
  
  Veseli žongler stiže u mjestašce čiji se hladni i pretjerano ozbiljni žitelji pripremaju za veliku svečanost, ukrašavajući eksterijere, dok u vlastitim interijerima zadržavaju tamu. Zaigrana mladića mještani grubo ignoriraju sve dok, usamljen i odbačen, ne uspije svojom iskrenošću i životnom radošću zavesti kip svetice kojemu se mještani klanjaju, a koji, uprkos formalnim darovima što ga okružuju, dijeli momkovu usamljenost. Taj čin oživljavanja kipa poput deus ex machina mijenja stav mještana koji došljaka počnu slaviti, postupno odbacivši hladnoće i uštogljenosti nauštrb životnog veselja.
  
  Dramsku strukturu Rene Medvešek ogolio je na osnovnu poruku do koje nas dovodi klasičnim obratom iniciranim naslovnim čudom. Jednostavnost priče, koja dotiče pragove trivijalnosti, opravdana je neverbalnošću predstave čije progovaranje pokretom, gestom i mimikom zahtijeva sadržajnu čistoću i jasnoću, posebice ako se igra za najmanju publiku, kojoj je prilagođena i duljina trajanja svedenog na (pre)kratkih tridesetak minuta.
  
  Ključna je osoba Medvešekova mirakula Rakan Rushaidat, koji je lik usamljenog žonglera oblikovao izuzetno šarmantno, noseći scensku radnju i energiju velikim dijelom na svojim leđima. Usprkos neverbalnosti, bio je u potpunosti razumljiv, što je plod jasnog i energičnog, čitljivog i naglašenog, no ne i prenaglašenog pokreta. Njime je uspješno dočarao emocionalnu šetnju toplog i dobroćudnog lika od veselja i bezbrižnosti preko znatiželje do usamljenosti i konačnog pomalo naivnog čuđenja čudu. Također, odlično je komunicirao s publikom, uključivši u igru dječicu u prvim redovima, čime je pojačao scensku ugodu i opuštenost.
  
  Ostali glumci, Daria Knez Rukavina (u alternaciji s Darijom Lorenci Flatz), Dragana Marković Roić, Vanda Vujanić Šušnjar, Božidar Koščak i Ranko Stojić, bili su skladni u scenskoj igri i šarmantni u pokretu, no ne i više od toga, budući da su njihovi likovi bili tek scenski svjedoci i promatrači čuda, te počesto tek pokretne kulise.
  
  Glazbom sa srednjovjekovnim prizvukom Rene Medvešek dodao je priči ugodnu patinu, tek na trenutke pretjerano naglasivši ritmičku repetitivnost. Na tragu glazbe i cjelokupne atmosfere bili su i kostimi Petre Popadić.
  
  Mirakul za malene ugodna je, topla i jednostavna scenska igra plemenite poruke s odličnim Rakanom Rushaidatom.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 15. veljače 2011.

Piše: