Kiiruov čarobni štapić

Talijanska drama Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca Rijeka: Sarah Ruhl, Euridika, red. Lawrence Kiiru

• Sudbina – koliko nam je dano, a koliko zadano prostorom i vremenom u kojem živimo? Možemo li se usred društvenih lomova prepustiti samo svojoj sudbinskoj igri? To su pitanja koju su imali na umu u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci kreirajući program za sezonu 2010/2011. Ansambl Talijanske drame riječkog Kazališta u prvoj ovogodišnjoj premijeri posegnuo je za poznatom, klasičnom, mitskom pričom o sudbini Orfeja i Euridike. Izborom teksta američke autorice Sare Ruhl i scenskim oblikovanjem mit je postalo priča sa zapadne strane, na početku trećeg tisućljeća. Scenski ne raskošna, ali emotivno vrlo istinita, Euridice je priča koju ne bi trebalo propustiti.
  
  Najglasovitiji pjesnik i pjevač svih vremena, Orfej, gotovo je uspio ljubljenu Euridiku izbaviti iz kraljevstva mrtvih. Iako je znao da nitko živ ne smije vidjeti stanovnika podzemlja, u povratku se prerano okrenuo i Euridika se vratila među sjene. Mitska priča o Ljubavi i Poeziji nadahnjivala je i provocirala stoljećima, a Jean Cocteau nije jedini u tom nizu koji je na pijedestal glavnog lika postavio inače gotovo nijemu, tragičnu Euridiku. U interpretaciji Sare Ruhl ona je mlada suvremena žena dovedena u položaj da bira između dviju ljubavi, odnosno dviju uspomena. Povratak u kraljevstvo mrtvih njezin je izbor, učinjen iz straha i iz ljubavi, ali isključivo njezin. Jer, kada se vraćaju na zemlju, Euridika pozove Orfeja imenom, isprovocira ga da se okrene i tako sama odredi svoju sudbinu.
  
  Orfej je Glazba, to već znamo iz mita. Euridika je, prema Ruhl, Riječ. U prvom zajedničkom prizoru, na plaži, dotaknuli su raspravu o tome koja je umjetnost istinitija. „Mora li misao biti zanimljiva da bi bila ispravna.“ – pitaju se, među ostalim. Kasnije će reći i da je „razum tehnički izum“ i da „riječi mogu značiti svašta“. Euridika je zadivljena snagom riječi, činjenicom da je u njima zabilježena stoljećima stara misao, ista koja i nju danas zaokuplja. I tako, već na početku autorica teksta opravdava izbor koji će njena junakinja učiniti. Euridika je u kraljevstvu mrtvih pronašla sjenu svog oca. On će je ispočetka učiti značenje riječi (jer u kraljevstvu mrtvih riječi ljudskih jezika nemaju značenja), a onda joj i prepričavati uspomene, čarolijom riječi oživjeti vrijeme u kojem se osjećala sigurno i spokojno. Orfej je u prvom susretu siguran u nadmoć glazbe nad riječju. Siguran toliko da se Euridika osjeća nesigurno; svoju odluku će kasnije obrazložiti i činjenicom da se prepala: što ako Orfeju Euridika neće trebati dok ima svoju glazbu?
  
  Ovom dramom Sarah Ruhl napisala je tužnu posvetu ocu, velikom ljubitelju povijesti, kulture, glazbe, koji je satima djeci znao tumačiti etimologiju riječi (konkretno u drami otac Euridiki tumači riječ ostracizam – društveno odbacivanje). I to je autobiografski dio koji autorica priznaje. Sve ostalo može se tumačiti i/ili prepoznavati kao gomila emotivnih odnosa iz kakvih smo svi bježali, bez obzira na dob i spol. Ili generacijski (Ruhl je rođena 1974), kao potreba za produžavanjem adolescencije daleko nakon dvadesetog rođendana, o kojoj raspravljaju psiholozi i sociolozi zapadnog svijeta. Ili kao bijeg od društva koje se lomi, sve glasnije i snažnije, u sigurnu kukuljicu djetinjstva... Euridika je nalik na Alisu Lewisa Carrolla, samo što ne želi izaći iz zečje jame i vratiti se u svijet.
  
  „Ljubav je snažna i smiješna riječ“ – reći će jedan od likova Sare Ruhl, a cijela je Euridice napisana od ljubavi i o ljubavi. Sve te emotivne silnice što se isprepliću, s Euridikom u središtu, privući će i Gospodara podzemlja koji će se njome poželjeti oženiti. Ljubav je postala protagonist – „Ona doista neće umrijeti sve dok bude nekog koji će je se sjećati i pripovijedati je.“ – zapisala je u programskoj knjižici dramaturginja i prevoditeljica teksta Laura Marchig. I kad smo već kod toga, treba spomenuti da je Euridice prvi prijevod jednog teksta Sare Ruhl na talijanski jezik. Vjerojatno i na hrvatski (prevoditelj nije naveden), jer se predstava izvodi uz titlovani prijevod.
  
  Predstava nije odigrana na sceni matične kuće, nego u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku. Iako manja, ta je pozornica bila prava mjera ove predstave, a publika je mogla uživati u raspletanju emocija u neposrednom odnosu s razigranom izvođačkom ekipom.
  
  Euridiku – ženu/djevojku s pravom mjerom oba lica interpretirala je Rosana Bubola. Njezin otac (Giuseppe Nicodemo) s jedne i Orfej (Piergiuseppe di Tanno) s druge strane bili su joj odlični partneri, pri čemu valja istaknuti da Nicodemo finom komikom prekriva mjesta na kojima bi mogao postati patetičan. Čovjek s uznemirujućim šarmom, zbog kojeg će Euridika pasti preko šesto stepenica, i Gospodar podzemlja je Woody Neri. Njegov lik povezuje stvarni svijet i svijet sjena, a Neri pritom održava ravnotežu unoseći tek zrnce dijaboličnosti u Čovjeka sa šarmom i dobru dozu ludosti u infantilnog Gospodara podzemlja (ako je Euridika Alisa, on je Ludi Šeširdžija, i to bez da vam asocijaciju nameće tekst iz programske knjižice).
  
  Posebno je poglavlje priče Zbor kamenja: Elvia Nacinovich kao Veliki, Elena Brumini kao Mali kamen, te Žak Valenta kao Bučni i Alda Delcaro kao Tihi kamen. Mitski Orfej mogao je svojom pjesmom rasplakati i kamenje. Ruhl je kamenje oživjela i pretvorila ih u čuvare svijeta sjena, a odlične interpretacije učinile su ih glavnom mjerom nadrealističnosti. Žak Valenta tome je pridonio oblikujući i scenski pokret.
  
  Na pozornici su i glazbenici: Darko Jurković i Tonči Grabušić te sjajna vokalistica Alba Načinović. Darko Jurković potpisuje i originalnu glazbu i obrade, a njihove izvedbe određuju ritam i atmosferu predstave. Jer cijela se nadrealna priča odvija u kabareu što ga je jednostavno i efektno scenski oblikovao Stefano Katunar – tek zidovi s kojih se ljušti boja i vrata uokvirena crvenim neonom, vrata između dvaju svjetova. Točka na atmosferi je oblikovanje svjetla što potpisuje Deni Šesnić. Likovnosti predstave doprinijela je i Manuela Paladin Šabanović kreirajući kostime u rasponu od tirkizne plesne haljinice za Euridiku, do kostima za kamenje u širokoj paleti tekstura materijala i različitim nijansama sive do crne.
  
  Mnoštvo je detalja koji ostaju u sjećanju. Od rečenice: „Svadbe se rade za očeve i kćeri, da bi prestali biti vjenčani jedno za drugo.“ Preko coktanja, jezika kojim govore mrtvi; Orfejeva pokušaja da telefonira u podzemlje; dopisivanja između dva svijeta i pokušaja da se pisma pročitaju stopalima (sjene ne znaju čitati); Orfeja koji se u podzemlje spušta maskiran u pticu... Do kraja u kojem nad tri tijela (Euridika je u sredini) Tihi kamen napokon progovara i govori dio pjesme Orfej, Euridika, Hermes Reinera Marie Rilkea.
  
  Premijerna publika bila je zadovoljna, pljesak je potrajao, a svi su u ansamblu jednako nagrađeni. Ipak valja reći da Euridice ne bi bila tako dojmljiva predstava da ju nekakvim nevidljivim čarobnim štapićem redatelj Lawrence Kiiru nije pretvorio u zavodljivu nadrealnu slikovnicu, obilato pritom iskoristivši sve što je Sarah Ruhl upisala u dramski tekst i sve najbolje od glumačkog ansambla.
  
  Inače, tragikomedija se izvrsno uklopila u aktualni riječki trenutak karnevalske stvarnosti. Premijera o ljubavi i ženskom izboru izvedena je, kalendarski, na pola puta između maskulturno-kičastog Valentinova i parolaško-deklarativnog Dana žena.
  
  © Tatjana Sandalj, KULISA.eu, 1. ožujka 2011.

Piše: