Kamenjem u sridu

Kazalište Mala scena, Zagreb: Tom Lycos i Stefo Nantsou, Kamenje, red. Ivica Šimić

• 
  
  Nakon predstave Ana i Mia u kojoj su se Anica Tomić i Jelena Kovačić kazališno suočile s anoreksijom i bulimijom, Mala scena u novoj je predstavi za mlade Kamenje nastavila kritički preispitivati odrastanje tinejdžera u nemilom društvenom okruženju. Predstava je nastala po komadu Toma Lycosa i Stefa Nantsoua u kojemu dva tinejdžera u igri kamenovanja automobila na autoputu ubiju vozača. Tragični događaj posljedica je koketiranja sa sitnim kriminalom i pratećim mu okrutnostima, a rezultira naprasnim izgnanstvom iz dječaštva u odraslost. I dok stariji dječak odabire put daljnjih životnih posrnuća, mlađi se ne uspijeva nositi s vlastitom krivnjom.
  
  Komad koji kao da je nastao u našem dvorištu redatelj Ivica Šimić pretočio je u 60 minuta izuzetno dinamične, jasne i potresne priče o nesretnom, no nimalo slučajnom zločinu. U tek nekoliko prizora odlično je najavio ubojstvo i oslikao karaktere dječaka, iz čega su kasniji događaji logično izvirali, nadograđujući čvrstu scensku strukturu. Igru je postavio u vrlo visokom ritmu i naglašenom fizičkom pokretu, oblikujući protočnu scenu, što je funkcionalnim minimalizmom vrlo uspješno riješila Dinka Jeričević, te proširivši igru na cijelo kazalište kojim su likovi jurili u bijegu od okoline te vlastite nutrine. Sve jednako vrteći se ukrug.
  
  Kako je izvorni komad nastao u radu s glumcima, tako je i Šimić naglasak stavio upravo na rad s još uvijek studentima Markom Hergešićem i Filipom Lozićem te je, usprkos prethodnim hvalama, upravo na tom području napravio najbolji posao. Mladi glumci imali su pred sobom velik izazov: ne samo oblikovati turbulentne tinejdžere, nego i policijske inspektore koje su također tumačili, te lomiti glumački izraz prelazeći unutar iste scene iz jednog lika u drugi, iz jedne emocije i pozicije u drugu. I, odmah da kažemo, napravili su to s velikom količinom zrelosti, u isto vrijeme ne utišavši mladenačku energiju. Također, odlično su komunicirali na sceni, izmjenjujući se u ulogama, poklapajući u zajedničkim dijalozima, i sve to na svojoj prvoj premijernoj izvedbi, u kojoj su čak i očekivanu nervozu odlično utišali.
  
  Marko Hergešić bio je odličan kao buntovni, ali i proračunati te na trenutke oprezni petnaestogodišnjak koji je idealnog partnera u svojim spačkama pronašao u bezglavom trinaestogodišnjaku. Kroz lik je diskretno provukao mračnu stranu, dio krivnje prebacivši u krug obitelji koja ga se nakon počinjenog zločina odriče, opravši tako sa sebe krivnju, no istodobno zapečativši njegovu dalju sudbinu žigom kriminala. Iz lika poticatelja slučajnog ubojstva vrlo uvjerljivo je prelazio u lik impulzivnog detektiva koji to isto ubojstvo oštro osuđuje. Upravo u liku policajca Hergešić je odlično uključio u igru publiku, ispitavši javno mnijenje o krivici dječaka. Ljutito, bučno i autoritativno izašao je iz okvira predstave u stvarnost koja je svojom neodlučnošću, smijehom i šutnjom ukazala na razloge mladenačkih posrnuća, kako u predstavi, tako u realnosti. Taj kalkulantski odnos prema ubojstvu lik ili glumac cinično je prokomentirao: „Smijete se i šutite? Molim vas, šutite, kao sva hrvatska javnost!“, dubinski uronivši predstavu u stvarnost.
  
  Filip Lozić vrlo uvjerljivo je prikazao višeslojnost trinaestogodišnjaka čija krivo usmjerena zaigranost nakon kobnog događaja naprasno nestaje, a na njezino mjesto dolazi krivica s kojom se ne uspijeva nositi. Također, i on je odlično šetao između uloga, u detektivu pronašavši oprost za ubojstvo, što njegov dječak nije uspio pronaći. Upravo je to tračak svjetla u mrakovima posrnulosti svake vrste. Izuzetno dopadljiv, duhovit i dinamičan u pokretu, u dužim je replikama bio nešto neuvjerljiviji, ne uspjevši ih u potpunosti podčiniti vlastitoj izvedbi.
  
  Glazba Ivanke Mazurkijević i Stanislava Kovačića odlično se uklopila u sve slojeve predstave, od vanjske dinamike do unutarnje borbe, postavši važnom sastavnicom cjeline, dok je Hana Letica gornjim dijelovima trenirki ispod kojih je sakrila kravate odlično riješila odjevne šetnje glumaca kroz likove.
  
  Kamenje na jasan, izvedbeno vrlo zanimljiv, privlačan i potresan način progovara o opasnosti mladenačkih igranja po rubovima kriminala, ujedno se otvarajući kritičkom dijalogu s publikom, čemu bi možda mogla dati nešto više prostora sa ciljanom publikom (premijerna publika to ipak nije). Uz glasno progovaranje o opasnostima odrastanja, najveći dobitak predstave odlične su izvedbe mladih glumaca koji su već prvom predstavom skrenuli pozornost na sebe.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 27. veljače 2011.

Piše: