Adaptirana tradicija ili licemjeri danas

Kazalište Virovitica: Jean-Baptiste Poquelin Molière, Don Juan, red. Dražen Ferenčina

• 
  
  Don Juanu, velikom ljubavniku i beskrupuloznom osvajaču ženskih srdaca, ateistu i rasipniku kojega kroz povijest u svojim djelima iskorištavaju brojni dramski i prozni pisci, skladatelji i glazbenici kao i filmski umjetnici, stvorio je Tirso de Molina početkom 17. stoljeća u drami El burlador de Sevilla y convidado de piedra (Prevarant iz Sevilje i kameni gost). Najpoznatija varijacija tog arhetipskoga motiva je ona Molièreova – slavnog klasicističkog francuskog komediografa koja je i sama često služila kao temelj kasnijim obradama, preradama i varijacijama. Svoju je svečanu premijeru Don Juan u virovitičkom kazalištu doživio 4. veljače 2011. godine u režiji Dražena Ferenčine, a premijera predstave otvorila je i ovogodišnje sedme Virovitičke kazališne susrete – popularni VIRKAS.
  
  Virovitički će Don Juan (Mijo Pavelko) pričom ostati vjeran Molièreu – ateist bez maske, Don Juan na svom ljubavnom pohodu ostavlja iza sebe suprugu Elvire (Mirna Medaković) te sa svojim slugom Sganarelleom (Mladen Kovačić), bježeći od obaveze braka, osvaja srca Marte (Snježana Lančić Prpić) i Katarine (Vlasta Golub). Željni osvete i obrane časti u lov na odbjegloga nevjernoga ljubavnika kreću Elvirina braća Don Carlos (Igor Golub) kojemu Don Juan pomaže u obrani života te Don Alonse (Goran Koši), a koji mu na kraju ipak poštede život. Nakon što ga njegov otac Don Alonse (Antun Vrbenski) opomene, Juan će mu slagati da će se popraviti da bi na kraju priča završila njegovom kaznom – smrću. Iako će se Molièreov tekst pratiti u svojoj izvornosti unatoč nekim iskakanjima – od klasike na pozornici ostaje vrlo malo.
  
  Umorni, ostarjeli Don Juan kao središte predstave i drame na sceni će svoju ulogu odigrati iz naslonjača – uistinu kao centar oko kojega se okreće cijela priča. Svi će ostali likovi biti pokretači radnje dok će on, koji je njezinim uzrokom, ostati nepokretan s cigaretom u ruci te ustati samo četiri puta – kada osjeti svoj kraj. Dražen Ferenčina smjestio je svojega Juana u hram suvremenoga društva – šoping centar, od kojega tijekom predstave, igrajući se zvukovima i svjetlom stvara kompilaciju različitih prostora – od noćnoga kluba do modne piste kojom će svi glumci prodefilirati na početku predstave i kroz samu predstavu. Predstava puna metafora i simbolike konkretnim će vidljivim motivima ukazivati na probleme današnjice – glumci će u određenim situacijama nositi maske (kao što ih svi danas nosimo, naravno osim Don Juana), a odjeća će uvijek imati dokaz o novome – oznaku s cijenom ili markom.
  
  Gledateljima će se poručiti da je licemjerstvo način funkcioniranja svijeta – svi smo u istoj stranci i svi se možemo pogledati u ogledalo koje će nam Sganarelle gurati pod nos. Trivijalizacija našega života osjeti se i kroz song koji će Elvire otpjevati Don Juanu poručujući mu da će ga Nebo kazniti, a njime umanjujući snagu kazne i u maniri glazbenoga šunda obezvrjeđujući sve ono do čega Don Juanu ni najmanje nije stalo. Ona će se sama vrlo lako i brzo transformirati, a što ćemo pročitati i iz njezina kostima – pod utjecajem Don Juana ili iskvarenih društvenih normi – od moralne i do grla zakopčane redovnice do otvorene, seksualnošću nabijene žene.
  
  Unatoč dobrom pokušaju simbolizacije cijele predstave, Ferenčina će posegnuti za dva obrasca nepotrebna cijeloj predstavi – bezrazložnoj upotrebi scena nasilja, seksa, drogiranja i opijanja, najvjerojatnije kako bi ukazao na društvo svedeno na njegove životinjske nagone u svrhu dvostruke kritike – jer nismo samo licemjerni, nego smo i tjelesno prljavi. Podilaženje publici najbolje se vidi u scenama s dvije seljanke Marte (Snježana Lančić Prpić) i Katarine (Vlasta Golub) koje će zajedno s Przzom (Draško Zidar) progovarati na virovitičkom, mikeškom govoru, potući se i počupati pa na taj način nasmijati publiku i okrenuti je od svih onih maski, simbola i licemjerja te kroz takvu zabavu tešku temu pokušati približiti publici. Kao poanta cijele priče, Don Juan za sve svoje grijehe biva kažnjen odlaskom u raj, a na njegovo mjesto sjeda njegov sluga Sganarelle.
  
  Iz glumačke postave svakako treba izdvojiti Miju Pavelka u ulozi Don Juana koji na prvi pogled djeluje nedorečeno i pasivno, ali ako u obzir uzmemo cijelu priču o umornom nevjerniku kojemu više ni do čega nije stalo, možemo zaključiti kako je uloga odigrana vrlo dobro. Pasivnim pristupom svemu Pavelko daje Don Juanu dimenziju više kojom umjesto bilo kakve akcije izražava ravnodušnost – još opasniju od djelovanja. Njegova slugu Sganarellea dobro je u skladu s redateljskom koncepcijom interpretirao Mladen Kovačić, dajući mu notu osobnosti svakog suvremenog huligana u potrazi za svojim dijelom bilo čega. Draško Zidar i Vlasta Golub također se mogu istaknuti kao dobri interpretatori redateljskih ideja dok Mirna Medaković kroz ulogu Elvire ostaje nedorečena i hladna bez posebno istaknutih vrlina ili mana – vjerna tekstu i redateljskim idejama, ali ne i publici.
  
  Don Juan Kazališta Virovitica zanimljivo je ostvarenje u kojemu gledatelj na prvi pogled neće prepoznati Molièrea nego sliku današnjeg društva kroz motive nasilja i glasnih klubova (u kojima za razliku od stvarnosti ne trešte folk hitovi) i teško će takav prikaz dovesti u vezu s tradicijom, odnosno klasicizmom. Redateljska sloboda ići će toliko daleko da će elementima seksa i nasilja nadopunjavati gotovu i završenu priču, nešto čemu dopuna i popravljanje nije potrebno. Cjelokupan je dojam pozitivan – gledateljima je dano do znanja da nije dobro biti takav kakvi su likovi u drami, a i da na sebi mogu poraditi jer premda licemjerstvo nije iskorjenjivo, na njegovu suzbijanju možemo raditi. Pitanje koje je postavio i sam redatelj je – koliko će to biti svrhovito?
  
  © Josip Strija, KULISA.eu, 20. veljače 2011.

Piše: