Pokušaj pučkog teatra

Epilog Teatar, Zagreb: Aldo De Benedetti, Crvene ruže, red. Ivana Peroš

• Aldo De Benedetti (1892-1970), talijanski pisac prvenstveno lakih komedija za nepretencioznu zabavu vrhunac popularnosti dosegao je tridesetih godina prošlog stoljeća kada je jednako uspješan i kao scenarist vrlo gledanog eskapističkog filmskog podžanra – komedije bijelih telefona. Tijekom Drugoga svjetskog rata zbog židovskog podrijetla zabranjeno mu je javno djelovanje, no ipak je i dalje vrlo aktivan kao filmski scenarist pod pseudonimom, a do kraja života potpisao je preko stotinu i dvadeset scenarija filmova koji su zabavili gledatelja, ali nisu ostavili dubljeg traga. Nakon Drugoga svjetskog rata pokušao je pisati ambicioznije, pirandelističke kazališne komedije, ali niti jedna nije uspjela kao Due dozzine di rose scarlatte (1936) koje je redateljica Ivana Peroš osuvremenila i pod nazivom Crvene ruže prebacila u našu sredinu, prilagodivši je temeljnoj orijentaciji Epilog teatra navedenoj u programskoj knjižici: „Da kroz predstave njeguje tip „glumačkog teatra“ u kojem nastoji spojiti komunikativnost i umjetničku uvjerljivost, razveseliti kazališnu publiku i zadovoljiti kazališnu kritiku.“
  
  Sudeći po smijehu tijekom izvedbe i aplauzima po njezinom završetku, predstava Crvene ruže uspijeva komunicirati s gledateljima i razveseliti ih komedijom zabuna o preljubu koji se nije dogodio, ali je već i njegova mogućnost pokazatelj krize u braku kao neizbježne posljedice rutine u odnosima između dvoje ljudi koji se zapravo još uvijek vole, ali to više ne pokazuju jedno drugom. Da bi razbila dosadu, još uvijek mlada i privlačna supruga odluči poći na skijanje u Italiju (iako ne zna skijati) s nadom da će tamo, prikrivajući bračno stanje, naići na pozornost i obožavanje koje joj njen suprug više ne pokazuje. Marijana Mikulić u toj ulozi simpatije publike pridobiva prvenstveno lijepim izgledom i snalaženjem u naglašeno komičnim situacijama, ali se u njezinoj interpretaciji ipak osjeća kako se ne može saživjeti s naivkom koja više pripada prvoj polovici prošlog stoljeća u Italiji no današnjici.
  
  Željko Šestić je kao suprug koji naizgled žali zbog njezinog izleta, a zapravo se veseli slobodi, zadržao integritet i najčvršću osobnost igrajući s punom ozbiljnošću i najsmješnije situacije. Nasuprot njemu Alan Katić je kao prijatelj kojemu se oboje povjeravaju komičarski prenaglašavao svaku svoju reakciju na ionako smiješnu situaciju u kojoj supruga nije otišla na skijanje, jer se zaljubila u tajnovitog obožavatelja i pošiljatelja dva tuceta crvenih ruža koje su se zabunom našle u njezinim rukama (zapravo ih je njezin suprug namijenio nepoznatoj ljepotici). Takvo glumačko izazivanje smijeha pod svaku cijenu možda je najviše zabavilo publiku, ali je na kraju taj lik odredilo toliko maloumnim da ne bi moglo obavljati svoj posao odvjetnika, a niti njegovi prikriveni (i zapravo ismijani) osjećaji prema prijateljevoj supruzi ne izazivaju nimalo razumijevanja za njegovu žalosnu situaciju.
  
  De Benedettijev tekst je vješto napisan, ali i po složenosti zapleta i po umijeću oblikovanja likova znatno zaostaje za vrhunskim vodviljima Labichea ili Feydeaua na koje u pojedinim trenucima podsjeća. Usto je toliko određen vremenom u kojem je napisan (Italija s crkvenim brakom i nemogućnošću razvoda) da njegovo koketiranje s preljubom koji se ne može dogoditi u predstavi koja je (i pored zadržavanja talijanskih imena) prebačena u današnju Hrvatsku ne može djelovati ni provokativno ni uvjerljivo.
  
  Zato ostaje pomalo zagonetno zašto je Ivana Peroš izabrala ovaj komad i adaptirala ga mehaničkim prebacivanjem u našu suvremenost u kojoj teško može funkcionirati. Ipak kao redateljica pokazala je znatno više umijeća uspjevši održati brz ritam predstave koja je mogla zadovoljiti nezahtjevne ljubitelje scenske komedije.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 4. veljače 2011.

Piše: