Gladni vuk kao glumačka poslastica

Kazalište Mala scena, Zagreb: Maritgen Matter, Ovca za cijeli život, red. Snježana Banović

• 
  U svojem najpoznatijem djelu, nizozemska spisateljica Maritgen Matter kao da je, čuvši staru narodnu poslovicu Vuk sit, a ovca cijela (iako nismo sigurni gdje se mogla susresti s njom), odlučila preispitati njenu održivost u književnoj stvarnosti. Nagrađivana slikovnica Ovca za cijeli život gladnog vuka i omiljen mu zalogaj, naivnu ovcu, spaja čvrstim sponama prijateljstva, usput ne brišući njihove prirodne pozicije i apetite. U susretu i sukobu osnovnih životnih potreba i novonastalih društvenih spona, narodna mudrost se pokazala neodrživom, iako, na sreću malenih čitatelja, bez vunenih žrtvi.
  
  Poznatu slikovnicu u prijevodu Maje Oršić Magdić adaptirala je i režirala Snježana Banović, prostor scenske igre ogolivši, odnosno ispunivši tek prozirnim loptama različitih veličina u funkciji pokretnih kulisa (scenografkinja Roberta Bratović), okvir igre time otvorivši apstrakciji kao poticaju dječje mašte. Osim kulisa u pokretu, lopte su predstavljale i mikrosvjetove, poput one u kojoj se Dražen Čuček pojavio na sceni u ulozi vuka, a koja je, osim zimskih uvjeta, odlično dočarala glad kao njegovu ključnu, ali i ograničavajuću pokretačku energiju. Uz to, scena s Čučekom u velikoj lopti bila je vizualno i izvedbeno vrlo privlačna te je možda mogla biti iskorištena na još pokojem mjestu, poput utapanja u jezeru. Ogoljenu scenu redateljica je dodatno razigrala dinamičnim kretanjem glumaca, posebice dopadljivo prikazavši jurnjavu otvorenim šumskim prostorima na disco-rolama. Kostimi Dženise Pecotić uspješno su dodatno podcrtali mračan vučji karakter te razigrani i vuneni ovčice.
  
  U predstavi namijenjenoj djeci starijoj od četiri godine Banović nije bježala od elemenata upućenih njihovim starijim pratiteljima. Tako je vuk u gladnoj avanturi postajao „egzistencija, odnosno esencija u odlasku“, gledajući u ovčici ne samo slasni zalogaj, nego i jasan seksualni objekt. Ta iskliznuća u prostore odraslih, strane i nerazumljive malenim gledateljima, nisu rušila njihovu koncentraciju, jer su se usporedo s njima provlačile stalne scenske i zvučne napetosti i dinamike.
  
  Glazba Tonija Ostojića odlično je razigravala radnju šećući glazbenim izričajima, od rocka i diska sedamdesetih do parodije folk ritmova. Njenu ritmičnost nažalost nisu pratili songovi, koje potpisuje redateljica, a koji su bili opterećeni viškom slogova i informacija čiji sadržajni sloj se gubio u pjesmi. Osim songova, najslabija karika predstave je sadržajno neumitan, ali izvedbeno loše realiziran kraj koji se pojavio niotkud i na brzu ruku ugasio predstavu, iznevjerivši njenu razigranost i scenski naboj.
  
  Dražen Čuček bio je odličan u ulozi vuka. Odmjereno mračan i strašan u gladi, strastven prema mogućem zalogaju, te zbunjen pred novonastalim osjećajima prijateljstva. Razvojem lika i odnosa s ovcom, nije ugasio mračnu vučju ćud, nego ju je nadogradio toplinom, sukobivši te dvije opreke, što se projiciralo u unutarnjim lomovima lika i borbi između instinkta i novih emocija. Slojevitosti vuka Čuček je pridodao i stalno prisutne elemente humora uz diskretnu dozu ironije, što ga je dodatno razigralo. Srđana Šimunović ovcu je oblikovala naivnom i naivno zavodljivom, energičan glumački nastup na trenutke nepotrebno obogativši infantilnim elementima. Za razliku od Čučeka, koji je odlično podcrtao emocionalne promjene vuka, njena ovca je znatno plošnija, te je tek na kraju potiho odbacila ruho naivnosti. Također, u pjevačkim dijelovima bila je osjetno slabija od partnera.
  
  Usprkos preopterećenim songovima i loše oblikovanom kraju, Ovca za cijeli život pruža mnoštvo zgodnih scenskih trenutaka i vizualnih dosjetki te odličnog Dražena Čučeka u ulozi vuka. Potvrdu tomu dala je ciljana publika koja je zadržala koncentraciju tijekom cijele predstave.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 25. siječnja 2011.

Piše: