Treba vjerovati u čuda

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka i HKD Teatar, Rijeka: Rynosuke Akutagawa, Život lude, red. David Doiashvili

• 
  Najnovija premijera Hrvatske drame riječkog Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, ostvarena u koprodukciji s HKD teatrom, publici nudi kazališno Čudo. U trenutku u kojem živimo, kada se čini da nas samo čudo može spasiti, dobili smo predstavu koja nije društveno angažirana, ali pruža utjehu Ljepotom i potiče fine mehanizme koji nas navode da prepoznajemo Dobro. Rijetki se na spominjanje naslova Rashomon ne sjete nagrađivane filmske poslastice glasovitog redatelja Akire Kurosawe. No, tek nekolicina će taj naslov povezati s autorom istoimene pripovijetke Rynosukom Akutagawom, iako je upravo on bio prvi japanski pisac koji je postao popularan i na Zapadu.
  
  Četiri Akutagawine pripovijetke – Život lude, Krist u Nankingu, Jashumon i Razgovor u mraku –bile su temelj predstave Život lude kojom je David Doiashvili počeo redateljsku karijeru u Tbilisi Mikhail Tumanishvili Film Actor's Theatru. Bio je to sretan početak jer je Doiashvili trenutno najuspješniji, kažu i najbolji, redatelj u Gruzji. Akutagawino djelo ostalo mu je trajnom preokupacijom tih sedamnaest godina, a u Rijeci se suočio s istim tekstom u novom okruženju i drugačijim okolnostima.
  
  Riječka publika, naravno, ne može uspoređivati dvije izvedbe, ali je Doiashvilijeva apsolutna pobjeda na prošlogodišnjem Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci s predstavom Macbeth potaknula zanimanje, pa je kazalište na premijeri bilo ispunjeno do posljednjeg mjesta. I malo je bilo onih koji su iz kazališta izašli razočarani, jer čak ako tema ili tekst nisu bili zanimljivi, riječ je o produkciji izuzetne estetike, a sjajan glumački ansambl dao je maksimum, dobrim dijelom izašavši iz manire u kojoj smo ih navikli gledati.
  
  Život lude David Doiashvili potpisuje i kao redatelj i kao dramaturg, a iz Gruzije je doveo gotovo čitavu autorsku ekipu, što je pridonijelo idejno/estetskoj cjelovitosti predstave. Obzirom da je Akutagawa mnogo i često pisao autobiografski, ne čudi što je zapravo on glavni lik, a uz slugu Gonsukea i jedina stvarna osoba, jer su petoro preostalih zapravo likovi njegovih priča. S obzirom da kroz predstavu pratimo nastajanje tih priča, ne čudi što se radnja događa u neprestanom preplitanju stvarnosti i mašte, pri čemu tanku granicu susreta/razdvajanja čine i potcrtavaju glazba i oblikovanje rasvjete.
  
  Sensei (Akutagawa) i Gonsuke su već godinu dana zajedno. U službu čovjeku, kojeg ljudi smatraju ludom, Gonsuke je došao sa željom da ga pouči zanimanju sveca. Ali, da bi postao svecem, treba čudo... a za čudo treba vjerovati u čuda i u dubini duše osjećati da postoje. Do kraja predstave će sluga povjerovati u čudo i postati svecem (ili poludjeti, ako vam se tako više sviđa, obzirom da sluga i gospodar zamijene mjesta, pa sluga postaje pjesnikom), a Sensei će na kraju, kao i na početku, tražiti svoju britvu. Da obrije bradu ili da si prikrati muke? (Inače, Akutagawa se ubio u 35. godini, ispivši preveliku količinu Veronala.)
  
  U prvom činu Sensei piše priču o mladom zaljubljenom paru kojem se na putu do sreće ispriječila vještica. Čarobnica koristi djevojku za komunikaciju s omiljenim duhom i ne želi je se odreći, međutim, čudo se dogodilo – starica je poginula od udara groma. U profinjeno režiranom i koreografiranom prikazu razvoja imaginarnih karaktera (razvoj je naglašen i skidanjem slojeva kostima) pisac animira likove kao lutke na koncu.
  
  U drugom činu piše priču o petnaestogodišnjoj djevojčici-prostitutki iz Nankinga, koja vjeruje da se Gospodin Krist razlikuje od policajca i da će prepoznati da je posao koji blati njezino ime jedini način da prehrani oca i sebe. Čudo se dogodilo – djevojčicu je posjetio Krist i ona je ozdravila od sifilisa. Gonsuke će nam ispričati novinski napis o stvarnom događaju koji je Akutagawu nadahnuo za ovu priču i otvoriti vječno pitanje o tome što je istina, a što laž. „Možda pravo kazalište i počinje ondje gdje izmišljeni svijet postaje realnijim od stvarnog života?“ – jedno je od pitanja što ih postavlja Doiashvili u programskoj knjižici predstave.
  
  To sjeckanje nastajanja likova i literarne priče jednako je Akutagawino koliko i Doiashvilijevo, jer kao što Redatelj u kazalištu vraća prizore dok nije zadovoljan, tako i Pisac, ponavljajući prizore, traži točno određeni karakter lika ili određeni oblik situacije (tek je iz trećeg puta zadovoljan prizorom u kojem se Djevojčica budi nakon ozdravljenja). Istovremeno, sve je prikazano vrlo iskreno i pošteno jer „cijeli ljudski život ne vrijedi niti jednog Baudelairovog stiha“, reći će Sensei.
  
  Poetska drama bez zrnca patetike postavljena je u crnoj, minimalistički opremljenoj pozornici na kojoj se detalji ističu bjelinom (pisaći papir, knjige, kiša/snijeg/latice trešnjina cvijeta što padaju...). U prvom planu odvija se stvarnost, a odatle se pogled penje preko dvije stepenice u drugi plan u kojem se odvijaju prizori iz mašte. Scenograf Giorgi Lapiashvili ujedno je i kostimograf, a u tom dijelu posla pustio je mašti na volju, igrao se različitim materijalima i teksturama u čitavom nizu detalja i slojeva. Osnovni scenski crno-bijeli kontrast, dopunio je čitavom paletom sive boje posudivši bitne detalje i naglaske iz tradicionalne odjeće Istoka. Bajkovitost i mističnost bitno je odredio jedini ne-Gruzijac u autorskoj ekipi, oblikovatelj svjetla Predrag Potočnjak. Mnoštvo je prizora u protu-svjetlu: magla koja se vuče preko pozornice, snijeg ili bijeli papirići koji padaju ili ih vjetar kovitla po pozornici. Kazališne bajke ne bi bilo bez odlične glazbe Nikoloza Memanishvilija koja određuje atmosferu, daje ritam, naglašava prizore. Istovremeno, odlična je podloga za koreografiju što ju potpisuje Konstantin Purtselaze. Obzirom da je veći dio kretanja glumaca po pozornici koreografiran, odradio je redatelju ravnopravan posao, a mnoštvom prizora u kojima se glumački par kreće kao jedan, te usporenim kretnjama, začinio glavnu bajkovitu nit.
  
  Nikakve čarolije ne bi bilo da riječki glumci nisu svoje uloge odigrali s velikim veseljem. Sensei Damira Orlića (liku Akutagawe odgovara i životnom dobi) koncentrirano dirigira zbivanjima, neuroze/ludilo ne opterećuje pretjeranim gestama i uvjerljivo nosi unutarnja previranja. Gonsuke Dražena Mikulića iznenadio je duhovitom suludom interpretacijom odanog sluge i realnim pristupom ludosti vlastita lika. Jelena Lopatić našla je pravu dozu mjere zaigranosti, tuge, dječje vjere i zanosa u ulozi petnaestogodišnje prostitutke Jin-hua. Edita Karađole potpuno se posvetila prvoj Vještici u svojoj dugogodišnjoj karijeri hodajući na vrhovima baletnih papučica. I više nego korektni su Igor Kovač (Shinzo), Tanja Smoje (O-toshi) te Andreja Blagojević (Kirisuto).
  
  U predstavi Život lude rampa između scene i publike probijena je emotivno i mnogo ranije no što ju je redatelj i doslovno ukinuo; Gonsuke postaje svecem i leti s pozornice prema balkonu, osvrćući se pri tom na nas dolje koji mu izgledamo maleni i bespomoćni. U istom trenutku kiša papirića se s pozornice širi i nad publiku izazivajući uzdahe iznenađenja i ushit. Time je David Doiashvili publiku učinio protagonistom i izravno svakome postavio pitanje o tome što zovemo istinom, a što iluzijom.
  
  Unatoč nekim slabostima koje proizlaze iz činjenice da Doiashvili ne govori hrvatski jezik, pa je u prijevodima mjestimice ostao višak teksta, Rijeka je dobila izuzetnu kazališnu predstavu koja vraća vjeru u postojanje Kazališnog Čuda.
  
  © Tatjana Sandalj, KULISA.eu, 25. sijeečnja 2011.

Piše: