Kad mačak u čizmama postane Ero s dalmatinskom kapom

Gradsko kazalište mladih Split: Ivica Ivanac, Mačak s onoga svijeta, red. Ladislav Vindakijević

• Druga ovosezonska dramska premijera u Gradskom kazalištu mladih Mačak s onoga svijeta Ivice Ivanca u adaptaciji i režiji Ladislava Vindakijevića izvedena je 16. prosinca u Teatrinu. Riječ je o parafrazi i persiflaži poznate bajke Charlesa Perraulta Le Maître chat ou le Chat botté, priče o antropomorfiziranom mačku koji svojega siromašnoga gospodara pronicljivim dosjetkama promakne u Marquisa de Carabasa, a kasnije i u samoga kraljevoga nasljednika. Radi se o bajkovitom predlošku koji je stotinama puta bio adaptiran i tumačen u drugim medijima. O mačku u čizmama još 1903 .je snimljen nijemi film, a Walt Disney je u crno bijeloj tehnici snimio rani crtić o mačku, dok je njemački romantičar Ludwig Tieck napisao ne manje slavnu satiričku verziju ove bajke. Francuski književnik Perrault, poznat i po svojoj bujnoj perici, najprije je bio posve ozbiljno uključen u relevantne književne polemike starih i novih kako su se tada nazivali sukobi među piscima, ali također i u dvorske intrige, a u zreloj dobi napisao je svoju slavnu knjigu dječjih priča najprije Les Contes de ma mère l'Oye a onda 1697. i Histoires ou Contes du Temps passé. Francuski je predložak u Ivančevom izvorniku napustio ideologiju bajkovitoga žanra, pa se intertekstualno proširio nizom iskrivljenih fragmenata posuđenih iz tekstova drugih bajki kao što su Snjeguljica i Crvenkapica, zatim iz Begovićeva libreta Ero s onoga svijeta, a također je prošaran spomenima čak i na Shakespeareova Hamleta.
  
  Tako je Perraultov izvornik o mačku u čizmama u svojoj strukturi i autoironiji postao u Ivančevoj persiflaži i Vindakijevićevoj režiji carollowska priča o pustolovinama dalmatinskoga mačka koji kao da kroz razbijeno zrcalo stvarnog svijeta uskače u izmišljeni svijet, još preciznije rečeno u san i u njemu kroz niz nonsensnih situacija dolazi u zemlju gladi i lopova, gdje vladaju blesavi kraljevi (Nada Kovačević) i agresivne kraljice (Lidija Florijan), dosađuju se isprazne kraljevine (Jagoda Kumrić), a nešto planiraju nesposobni i nadobudni učenjaci/čarobnjaci (Vinko Mihanović). U ovoj je adaptaciji siromašni mlinarev sin postao lakrdijaš koji izvodi gegove, a kojega je vrlo simpatično interpretirao Slavko Sobin. Taj je lik izgubilo važniju funkciju kakvu je imao u Perraultovu izvorniku, jer je za bajku važno što čine likovi, a ne tko ili kako nešto čini – volja pojedinih likova, njihove namjere i postupci su određeni sa aspekta značenja za junaka, tijek radnje i razvoj priče. Stoga se može reći da je mlinarev sin postao suvišno lice ove persiflaže koje je samo podcrtalo ispraznost kraljevne koja ne može ni biti zaljubljena u svoga princa, nego je golog mladića doživjela kao zanimljivu igračku za kolekciju svoje dječje sobe.
  
  Ivančev predložak kojega je Vindakijević vrlo uspješno režijski pročitao napustio je prednapisanu manihejsku sliku svijeta Dobra i Zla, pa u ovoj hrvatskoj dramskoj verziji slavne francuske bajke više nema ni onih koji bi bili potpuno dobri, ni onih koji su suviše zli. To je razlog zbog kojeg je dječja publika šokirana kad gleda pogubljenoga, a njima ipak simpatičnog Kralja. Inače, postupak kolažiranja za kojim je posegao Ivanac u montaži fragmenata iz divergentnih bajki, vrlo je moguć kada se taj žanr sagleda u Proppovoj hipotezi prema kojoj postoji samo jedna bajka, a sve ostale poznate bajke su varijante u odnosu na taj jedan tip. Vladimir Jakovljevič Propp, začetnik strukturalne folkloristike i autor Morfologije bajke (1928) bio je inspirativan i za samoga režisera Vindakijevića koji je francuskog dvorskog mačka odjenuo u folklorni kostim s dalmatinskom kapom na glavi, a kojega je uspješno glumila mlada Mia Roknić. Splitski je mačak uz povremene zvukove linđa postao onaj narodni genius koji prokazuje trulež vladajuće galanterije likova odjevenih u izvrsne kostime dekadentnog francuskoga dvora prije Revolucije koje je osmislila kostimografkinja Marija Maca Žarak.
  
  Ivica Ivanac danas poprilično zaboravljeni dramatičar rođen je 1936. a u svom razmjerno kratkom životu (umro je 1988) postigao je znatnu slavu autorstvom vrlo hvaljenih televizijskih serijala kakvi su bili Kapelski kresovi i Tesla, a u teatru mu je najveći uspjeh doživjela drama Odmor za umorne jahače ili Don Juanov osmjeh. Ivanac koji je u ono vrijeme bio najmlađi direktor radijskih i televizijskih postaja smatrao se piscem koji obećava. Dogodilo se da se mnoga od tih obećanja ipak nisu ispunila, pa je Ivanac ostao poznatiji kao pisac još danas čitanih knjiga za djecu Najljepši posao na svijetu, Maturanti i Gospodar munja nego književnih djela za odrasle. Dogodilo se da je njegov Mačak s onoga svijeta u vrijeme nastanka mišljen kao drama namijenjena djeci premda je u teksturi već i u vrijeme nastanka bilo aluzija na stvarnost i na ispraznost njezinih vladara. Ova drama o onostranim avanturama mačka u čizmama ostala je gotovo posve nepoznata, pa čak nije bila navođena niti u najiscrpnijim popisima Ivančevih djela. Razlog tomu bio je to da se radilo o tekstu koji je autor prema vlastitom priznanju napisan kako bi uveseljavao svoju od gripe bolesnu kćerku.
  
  Neambiciozan u nastanku taj je dramski tekst danas na splitskoj sceni u Vindakijevićevoj režiji dobio niz posve novih konotacija koje su prema stvarnosti kojoj danas svatko lovi šifre zazvučale posve dobrodošlo i učinile da tekst namijenjen mladeži premjesti svoju upućenost i prema odraslima. Da se to moglo dogoditi zasluga je redateljeva koji je ovoga antiGordogana u kojem kralj ne ubija sve svoje podanike, nego oni ubiju njega uveo u hrvatsku kazališnu topografiju s dosta uvjerljivom scenskom argumentacijom. Ušlo je u ovu dječju bajku i nešto dramske karakterizacije od kralja Gordogana Radovana Ivšića. Jednako kao što je Gordogan apsolutni, totalitaristički vladar koji se metaforom o bundevama opisuje kao ništa koje elejski bezgranično postaje nešto, pukom kvantitetom koja ne prelazi u kvalitetu, tako je i ovaj Vindakijevićev Kralj egomanični monstrum što duhovitom igrom riječima iskazuje: „Samo ja sam ja i nema drugih ja osim mene.“ Premda je Ivšićeva drama nepremostivo remek-djelo u mediju jezika, Ivančev Mačak s onoga svijeta jedan je od rijetkih domaćih komada koji je poput Ivšićevoga Kralja Gordogana uveo u dominantan žanr bajke političku persiflažu. Stoga je jezični nedostatak toga dramskog predloška redatelj uspješno nadomjestio u gestici glumaca.
  
  Vindakijević snovito-realni svijet koji je upravo zavrtio kao na nekom vrtuljku ne gradi pomoću scenskih komentatora nego suštinu toga svijeta nalazi u produljivanju njegove tekstualnosti prema svijetu simbola i neverbalnih kazališnih akcija. Na taj način vrlo uspješno širi skromnu napisanost teksta prema prostorima sna, a u tom snu dopušta mačkovoj vizuri da postane jedinom slikom s kojom se identificira publika. Zbog toga su svi izvaniluzijski fragmenti koji inače posuđuju od tehnike cabareta ovdje izvedeni kao glasovi središnje funkcije koju u smislu kreiranja radnje nosi figura mačka. Taj lik pojavljuje se inače i u trećem činu slavnog baleta Petra Iliča Čajkovskog Uspavana ljepotica. Ivančeva verzija slavne bajke jedno je od njezinih čitanja koje sigurno u sebi nosi brojne kontoacije na prethodne doživljaje tog lika. Bilo ih je koji su u njemu iščitavali tek dobrog kraljevog sekretara i birokratskog genija ali ih je još više, čemu je Ivanac skloniji, u njemu vidjelo dijaboličnog mačka spremnog da u čas promjeni zadani svijet i da ga dovede do ruba zaumnog, ondje gdje je mačak totemska životinja koja inkarnira energiju čitavih zajednica i koja se iz takove perspektive obožavala još u drevnom Egiptu pa i žrtvovala u vrijeme sjetve.
  
  U Vindakijevićevoj režiji mačak je na stanoviti način mitski demiurg ove skromne ali vrlo pristale dramatizacije koja je opskrbljena vrlo efektnom i prozračnom scenom. Na sceni koju je osmislila Dinka Jeričević dominiraju mansije, svojevrsni balkoni ili ladice nadahnuti srednjovjekovnim prikazanjima ali i baroknim dramatizacijama koje su se nazivale el gran teatro, a podsjećale su još od Calderonova vremena na škatuljice s nakitom. Kostimi koji nose duh Perraultova vremena vrlo su efektni pa su svakako doprinijeli da razmjerno škrti ali funkcionalni dekor dođe do izražaja. Što se glumačkog ansambla tiče posve je jasno da je redatelj virtuozno iskoristio amatere koji su u nekim sekvencama bili uspješniji od profesionalaca, a da je profesionalce znao uposliti u manje zahtjevnim konvencionaliziranim situacijama. U ovom Mačku u čizmama koji ne voli miševe naravno nema ni čudovišta iz Perraultova izvornika jer u drami suvremenosti čudovište Ogre kako se zove kod Perraulta ne treba postojati kao pojedinačno biće kad je ovdje čudovištan čitav svijet s onu stranu zrcala, svijet koji je toliko iščašen da u njemu ne ugrožavaju princeze čudovišta, nego kraljice umiru od običnih miševa. Svijet Ivančevog Mačka s onoga svijeta prepun je kazališnih konvencija, on svoj predložak značajno reinterpretira što je sa svoje strane pripomoglo da tako stvoreni snoviti svijet još lakše udalji od napisanog svog polazišta.
  
  Redatelju je to na nekim mjestima polazilo za rukom na posve uspješan način kako s obzirom na Ivančev predložak a tako i prema Perraultovoj bajci koje se svi u auditoriju očigledno u svakom trenutku predstave sjećaju. Premda je poštovao svaku napisanu riječ Vindakijević ju je neverbalnim gestama i aluzijama uspio raširiti daleko iza pozornice tako da je na splitskoj predstavi te Ivančeve slabo poznate drame nakon duljeg vremena ponovno viđena energija koju Gradsko kazalište mladih nije dugo pokazalo. Priča o karijerizmu i vladarima svoju je snovitost razbila nizom političkih aktualiteta pa su se čule aluzivne sentence poput onih „Čitavo je naše kraljevstvo mračna šuma, ali mi smo se na to naviknuli“, ali i replike tipa „stegnite remene, Danas ste kralj sutra ste uvela ruža“, te vrlo duhoviti songovi Mate Matišića o nogometu kao igri smišljenoj za glupi narod koju su aktualizirali nekadašnji političari sami sebi podižući spomenike, o „skidanju hlača i oportunizmu, o lopovluku vlastodržaca“. Zanimljivo je stoga primijetiti da je u ovogodišnjoj splitskoj kazališnoj sezoni aktualna priča o detroniziranim hrvatskim vladarima našla svoju inscenaciju u žanrovima od opere do bajke.
  
  © Viktoria Franić Tomić, KULISA.eu, 19. prosinca 2010.

Piše: