Loš kroj novog ruha

Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb: Braća Grimm, Ivica i Marica, red. Mateja Koležnik

• 
  Bajke kao prostori čarobnog svijeta ispunjenog vješticama, vilama i princezama te malenim junacima koji putem ispunjenim trnjem i diskretnim spoznajama savladavaju prepreke, nedjeljiv su dio odrastanja svakog djeteta. Poneke od njih, među koje svakako pripadaju Ivica i Marica, dubinski su urezane u memoriju odraslih i nužna su lektira svake nove generacije djece.
  
  Hoće li u svojim cikličkim postavljanjima na scenu bajka braće Grimm biti tek vjerno prenijeta priča o kući od slatkiša, malenoj Marici i njezinom bratu Ivici velikog apetita i sve debljeg prstića, vještici čudnovatih gustativnih navika i peći kao mjestu raspleta ili će biti omotana suvremenim ruhom, ovisi o ideji osobe koja stoji iza projekta. Što se nas tiče, i jedan i drugi put su ispravni ako iza njih stoji jasna vizija o smislu i izvedbenom sloju projekta.
  
  Redateljica Mateja Koležnik, koja je s Gregorom Fonom bajku i dramatizirala, odlučila se na potonje, osuvremeniti klasičnu priču, i – pogriješila. Ključni element pogreške je dramaturška neopravdanost novog elementa priče, svilene trake na koju je prenijet zaplet i veliki dio scenske akcije, a koja je u predstavi djelovala poput nasilno ubačenog stranog tijela. U njenoj viziji vještica ne pokušava nahraniti Ivicu kako bi dobila slastan zalogaj, nego odluči Maricu prometnuti u svoju asistenticu na velikom natjecanju vještica u akrobacijama na svilenoj traci. Bez obzira na novi moment u priči, koji se razvija na tragu stereotipa holivudskih sportskih drama za tinejdžere, Koležnik zadržava klasični rasplet te Ivica, ničim izazvan, svejedno završava u peći, a Marica preuzima ulogu spasiteljice, tek djelomice iskoristivši višestruko spominjanu svilu, čiji problem je, osim dramaturških nelogičnosti, u činjenici da se ples na njoj ne može savladati tijekom proba za jednu predstavu. Tako su pokreti Darije Lorenci Flatz, koliko god se trudila i uspjela odraditi zahtjevne figure, djelovali razlomljeno, praćeni glasnim umorom.
  
  No, podalje od svile, i ostatak predstave, uz pokoji izuzetak, djelovao je prilično umorno i nedovoljno razigrano, gubeći se u neduhovitim sitnicama poput predugih priča o motoru i torti nauštrb dobrih ideja koje nisu dobile dovoljno prostora da scenski zažive. Tako je strašna šuma, koju su vrlo zgodno oblikovali Toni Šestan, Iva Peter-Dragan, Christian Peter i Mario Šipuš, ostala neiskorištena, kako koreografski, tako i za pokoji strašni song, koji bi odlično razigrao sadržajno praznu scenu izgubljene šetnje kroz šumu. Općenito, predstavi je, između ostaloga, nedostajalo songova, posebice jer je odlična glazba Coca Mosquita podizala, koliko god je mogla, ritam i atmosferu predstave.
  
  Najbolji na sceni bio je Tvrtko Jurić koji je Ivicu oblikovao s naglaskom na karikaturu, razigranog pokreta, geste i mimike, no na trenutke je bio odveć tih. Smjestivši ga u vještičinoj kući u neku vrst futurističkog bunara iz kojega mu je virila tek glava, redateljica je sputala njegovu razigranost, oduzevši mu veliki dio glumačkog šarma. Aleksandra Naumov, koja je tumačila Maricu, bila je odlična u pokretu, kako na sceni, tako i u vrlo tečnoj igri sa svilom, no znatno slabija u glumačkom sloju, gdje nije uspjela pronaći izraz u prostoru između glume i karikature. Daria Lorenci Flatz maćehu je oblikovala uvjerljivo strogo, no u liku vještice je pretjerano pobjegla u stilizirani izraz, izgubivši se u šetnji između fizičkih opreka pogrbljenosti i gipkosti, koje je pratilo auditivno skakanje iz dubokog glasa u poprilično neugodan piskutavi i vrišteći ton. Radovan Ruždjak ništa nije mogao učiniti s plošnim likom oca kojeg je oblikovao upravo tako – bez glumačkog vica i razigranosti.
  
  Vrlo privlačna i funkcionalna scena Ive Knezovića svojom pokretljivošću otvarala je velike mogućnosti scenske igre što redateljica, nažalost, nije iskoristila. Kostimi Alana Hranitelja podcrtali su futurizam predstave, posebice u liku vještice.
  
  Ivica i Marica kazališta Trešnja neuspio je pokušaj omatanja svima znane bajke u novo, dramaturški nedovoljno dobro skrojeno ruho s brojnim propuštenim prilikama.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 13. prosinca 2010.

Piše: