Poetične minijature izvučene iz sjene ormara

Kazalište Tvornica lutaka, Zagreb: Blago, red. Damir Klemenčić

• 
  
  Dječji svijet, nesputan stvarnosnim okvirima, raste i kreativno se bogati na krilima priča koje prodiru u čaroban prostor fantazije, u čemu djeca ne vide bijeg iz realnosti, nego maštovito bogaćenje preuskih stvarnosnih okvira. Dok je u pričanju priča pred spavanje glavni izvedbeni element tek njihova mašta, scenski odmak u prostor čudnovatih likova i situacija idealno ocrtava svijet lutaka i sjena. I dok lutke savršeno uskaču u prostor vizualne i tjelesne raskoši i zaigranosti, sjene svojom materijalnom krhkošću i raspršenošću te mekim i nestabilnim membranama pozivaju snovitost i tajnovitost, što je na vrlo kreativan i zaigran način prizvala predstava Blago Tvornice lutaka.
  
  U igrano-lutkarskoj predstavi, u kojoj je verbalnost svedena na minimum, pratimo likove soboslikara i dušice (duše djevojčice) koju je Crna kraljica zatočila u svijetu sjena, čiji se odnos iz početne igre skrivača pretoči u razigranu znatiželju i osjećaje koji prizivaju ljubav i ljubavnu odvažnost.
  
  Redatelj Damir Klemenčić odlično je na sceni (Matija Šantić, Davor Prah i Dijana Mijić), čiji centralni dio zauzima veliki ormar kao prostor čudesa, dočarao dva svijeta – realnosti i sjena, vrlo zgodno se poigravši njihovom međuigrom. Svijet sjena na scenu je sasvim razumljivo prizvao kazalište sjena koje Petra Radin nije iskoristila tek kako bi dočarala lik dušice zatočene u ormaru, nego je stvarala poetične minijature, pretačući pokrete ruku, tijela i raznih rekvizita u čarobnu, iako ne i pretjerano preciznu, igru sjena. Vrlo dobro je koristila dubinu prostora što je rezultiralo širenjem dvodimenzionalnih projekcija do potpunog vizualnog i značenjskog stapanja s poleđinom, čime je dodatno naglašena poetičnost doživljaja. Dvodimenzionalnu dušicu Radin je na sceni vrlo uspjelo prenijela u trodimenzionalni lik, zadržavši vilinsku nestvarnost u glumačkoj igri, sva u bijelom s rasplinutim pokretima i pogledom čuđenja i znatiželje.
  
  Šarmantno rasplinutoj znatiželji dušice Leon Lučev je suočio mjestimično pretjerano nervozni lik soboslikara koji je u trenucima kad je bio sam na sceni djelovao pomalo izgubljeno, ne uspjevši tek pokretom i odgovarajućim mu mrmljanjem zadržati pažnju gledatelja. Znatno bolje funkcionirao je u duhovitoj i razigranoj međuigri s Radin, posebice u početnom susretu dušice koja vidi i soboslikara koji tek osjeća tuđu prisutnost.
  
  Struktura predstave sadrži neke dramaturške nepovezanosti i nejasnoće, što je zamka u koju se lako padne u neverbalnoj komunikaciji, no koja ipak nije spriječila razumijevanje predstave u cjelini. Osim toga, problemi premijerne izvedbe Blaga vezani su uz tehničke ograničenosti prostora, ali i neuigranost, što je dovelo do nesklada između zvuka i slike čime su maleni gledatelji bili zakinuti za dodatni sloj scenske čarolije, kao u zgodnoj ideji prijenosa unutrašnjosti malene kutije na ormar, koju nije popratila precizna izvedba. No to će, vjerujemo, u daljnjim izvedbama doći na svoje, čime će predstava od odlične ideje postati vrlo dobar scenski susret prezaposlene i pomalo nervozne stvarnosti sa znatno čarobnijom maštom oslobođenom okova i ograda realnosti, silno potrebnom malim i velikim gledateljima.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 8. prosinca 2010.

Piše: