Igre mačke i miša

Kazališna družina Histrion, Zagreb: Amir Bukvić, Tko je srušio Berlinski zid, red. Zoran Mužić

• 
  
  Slično kao u prethodnoj drami Djeca sa CCN-a Amir Bukvić i u najnovijem tekstu teži traume društva i vremena prelomiti kroz intimne drame junaka iako je u potonjoj perom obuhvatio širi vremenski period. Glavnog junaka pisca Pavla pratimo od vremena pred pad komunizma do današnjih dana. Puno je toga pisac nastojao obuhvatiti, od nekadašnje policijske države, disidenstva i odrastanja u tuđini, do tranzicijskih promjena u kojima su samo neki promijenili odijelo kako bi ostali pri vlasti autor se dotiče čak i suvremenog terorizma čiji je strah počeo bujati nakon 11. rujna a sve to uklapa u obiteljsku priču prepunu obrata. To široko vrijeme prelama se na likovima no do dubljih ljudskih drama i duhovnih tranzicija ipak se ne dopire.
  
  Najjači autorov adut je ironija koja se ponajbolje očitava u likovima intelektualca i njegovog istražitelja čiji nas odnos igre mačke i miša podsjeća na Havelove pa i neke naše drame poput Bakmazovog Ozračja. Pisac Pavel tako je zapravo primjer egocentričnog i taštog intelektualca koji zapušta svoju ženu radi umjetničko-političke misije potkopavanja sistema a koji istovremeno uživa u (lažnim ili pravim) pohvalama svojim tekstovima koje mu mudro servira isljednik kao zamjenu za cinkarenje. Njihov odnos s vremenom postaje osobniji i također prati mijene vremena. Snalažljivi policajac postaje ministar a onda pali dužnosnik koji se od očiju javnosti skriva upravo u piščevu stanu.
  
  Dragan Despot (pisac Pavel) u početku djeluje pomalo isforsirano u želji da prikaže zanesenog i taštog disidenta no prema kraju njegova gluma pronalazi pravu mjeru blage ironije i mekoće koju izaziva ponovni susret sa ženom u Švedskoj i s kćeri za koju nije ni znao da postoji. Siniša Popović (isljednik) posve je ironičan i ležeran od početka do kraja i djeluje kao skica čovjeka za sva vremena tj. da mu sve te promjene pozicija od vrha do dna ništa ne znače jer i tako zna da će se već nekako izvući. Barbara Vicković (Pavelova žena) djelujuje isuviše izvještačeno dok je Tara Rosandić (kćer) dašak mladenačke svježine. Ona je recimo primjer novog doba ljudi bez predrasuda. Njezin dečko (koji usput budi rečeni pogiba u lažnom terorističkom napadu) je crnac a bojažljivo pitanje našeg intelektualca na koga će ličiti unuk pokazuje naše ne baš široko prihvaćanje svjetske multikulturalnosti pa ni kod onih koji bi je po nekom obrazovanju i iskustvu proživljenog trebali imati upisanu u sebi.
  
  Redatelj Zoran Mužić predstavu ritmički drži na okupu paralelizmom događanja, kratkim i brzo izmjenjivim scenama, nastojeći naglasiti najbitnije, najduhovitije ili najemotivnije trenutke, pa ako i nismo dobili uvid u neke dublje slojeve psihologije likova i vremena, dobili smo zgodan ironični kroki na istu temu.
  
  © Gordana Ostović, KULISA.eu, 30. studenoga 2010.

Piše: