Parodija korisničkih priručnika ili tri lica traže šefa

Scena 55 Hrvatskog narodnog kazališta Split: Georges Perec, Povišica, red. Goran Golovko

• 
  Na Sceni 55 u splitskome Hrvatskom narodnom kazalištu 4. prosinca 2010. izvedena je prva ovosezonska dramska premijera, komedija Povišica francuskog pisca Georgesa Pereca, koju na scenu postavlja redatelj Goran Golovko s glumcima Anastasijom Jankovskom, Goranom Markovićem i Alenom Čelićem. Inače, dramski tekst Povišica nastao je prema romanu Kako kod šefa užicati povišicu (L’Art et la manière d’aborder son chef de service pour lui demander une augmentation), a za splitsku je predstavu korišten prijevod Vjenceslava Kapurala. Riječ je o romanu kojega je pisac redigirao kao prozni tekst za jedan časopis 1968. a kao dramu 1970. pa ostavio neobjavljenim, da bi potom bio tiskan u Hachettovoj uglednoj ediciji 2008. kao knjižica od 88 stranica gustog teksta bez proreda i interpunkcija, velikih slova i uvlaka. Radi se dakle o novitetu i tu činjenicu treba splitskom kazalištu pripisati u aktivu.
  
  U predstavi kolaž slika i tekstova pop kulture koji se je koristio kao scenska kulisa ne samo da je ukazivao na patchwork postupak tog scenskog teksta u kompoziciji scenske mehanike, nego je osim slika Elvis Presleya, Marilyn Monroe, novinskih fragmenata, križaljki, fotografija u zlatnom rezu integnirao i portret Franza Kafke, tako da je ta kulisa donekle anakrona prema našoj suvremenosti utjelovila ideju o recepciji Georgesa Pereca u novijoj anglosaksonskoj književnosti o kojoj piše James Gibbons: „Perec je neponovljivi amalgam Kafke i novinske križaljke, majstor igre i verbalni čarobnjak čiji senzibilitet obuhvaća suprotne polove dubine i doskočice“.
  
  Taj pomaknuti teatar apsurda sveden je na svega jednu dramsku situaciju u kojoj djelatnik tvrtke iz dana u dan namjerava retoričkim umijećem u raznim varijacijama uredskih floskula zamoliti od šefa povišicu, a da kroz čitav radni vijek taj njegov pothvat nikada ne uspijeva. Stoga je taj scenski predložak i parodija svih praktičnih priručnika o uspjehu, karijeri, samopomoći koji preplavljuju tržište, a koji su samo derivacija marketinških trikova. Golovkova adaptacija Perecevu je parodiju izvela do vrhunca, jer u siromašnoj zemlji prve faze kapitalističkoga uređenja u kojoj taj kroatizirani zaposlenik tvrtke i stručnjak za centralno grijanje radi za minimalac od oko tisuću kuna, istovremeno je izložen narkozi priručnika o karijeri s kojih se smiješe lica nad Appleovim laptopima i sa skupim aktovkama.
  
  Izvorni komad pisan je u rečeničnim algoritmima te je podijeljen između šest likova, a Golovko je, kako i sam kaže, radnju tekstualno sveo na dvoje glumaca, Anastasiju Jankovsku i Gorana Markovića, dok je treći glumac Alen Čelić (ujedno i suradnik za scenski pokret) tjelesnom teatralizacijom i mimikom psihologizirao i pojačavao taj tijek struje svijesti sivog i nevidljivog administrativnog lika. Stoga je kostimografkinja Marija Maca Žarak potpuno pogodila da dramske likove odjene u metalno crne trikoe, ne samo zato što je u tome tjelesnome teatru, s mnogo plesa, kabaretskih elemenata i pokreta takvo rješenje bilo pragmatično, nego je pratilo i ideju u kojoj je ta struja svijesti robotizirala čovjeka koji u velikom mehanizmu tvrtke, nije samo metaforički doživljen kao kotačić, nego i doslovno.
  
  Gubitak identiteta, rutinirane svakodnevne radnje, robotizirale su govor čovjeka koji je postao nešto više i nešto manje od stroja. On je postao jedan zamjenjivi kotačić, kojemu se iz dana u dan u nemotiviranoj eksploataciji poništavaju sve odlike humaniteta. Pri tomu njegovo retoričko umijeće koje vježba u svojoj svijesti kao varijaciju premetanja, dodavanja ili oduzimanja uredskih floskula, svaki se privatni egzistencijalni tekst čini apsurdnim i uništava se mehanizmom administrativne retorike čovjeka – kao dijela stroja.
  
  Francuski romanopisac, dramatičar i filmski glumac Georges Perec (1936-1982) u svojim je romanima i dramama eksperimentirao riječima i novom modernističkom formom pisanja, ali više od toga ubojitom percepcijom suvremenoga svijeta i čovjeka. Njegov je najveći literarni uspjeh roman Život: korisnički priručnik (La Vie mode d'emploi) posvećen prijatelju i uzoru Raymondu Queneau, inače autoru glasovitih Stilskih vježbi. Većinu svojih proznih djela Perec je sam i dramatizirao.
  
  Povišica koju traži junak u ovoj drami odnosi se manje na stvarnu povišicu nekog činovnika ili radnika koliko na samu praksu pisanja. Ono što se povisuje u ovoj predstavi prije svega je scenski govor. Perec svjesno iscrpljuje formu svoje teksture ali isto tako iscrpljuje i svoga gledatelja/čitatelja tako da njegovo književno iskustvo postaje tijekom predstave sve agresivnije iscrpljivanje u kojem se autor , igrajući se sa sobom, igra s nama. I tako nastaje paradoks ove splitske predstave koja nije drama nego jedna od varijanti Queneauovih Stilskih vježbi, otprilike iste književne forme koja je u svojoj izvornoj romanesknoj strukturi bila tiskana na 88 stranica gustog i povišenog teksta.
  
  Ima nešto kružno u strukturi ove drame za koju bi se mogla primijeniti ona Ionescova izrekao prema kojoj treba u drami apsurda uzeti krug a onda ga na stanovit način maziti tako da se postepeno izopači i pokvari, pa postane circulus vitiosus što ova Perecova drama jest. Ona je neki znanstveno ugođeni sat koji je poludio već u prvoj sceni jer se bavi kombinatorikom i varijacijama pojmova: upotrijebiti, zaposliti i eksploatirati, na način da za vrijeme scenskog vremena manira postane umjetnost prema naslovu francuskoga izvornika L’Art et la manière.
  
  Kada je Perec napisao ovaj tekst bio je tek godinu dana član grupe OULIPO kojoj je duša bio Raymond Queneau, a koja se bavila potencijalnom književnošću. Trudili su se ti pisci pisati na način da pokažu kako normativna pravila pisanja/manire mogu stimulirati imaginarni svijet. U svojim najpoznatijim djelima Perec, kao i u ovom sada izvedenom u Splitu, izvodi stilske vježbe izvan obične stilske igrarije, izvodi ih prema paradoksu u kojem govor postaje način da književnost i njezina proizvodnja iskažu umjetničku istinu. Inače u Perecovu originalu predviđeno je šest dramskih likova od kojih je svaki nositelj jednog logičkog modela: prijedloga, alternative, pozitivne hipoteze, negativne hipoteze, izbor i zaključak. Situacije se artikuliraju oko dvije alternative: s jedne strane negativna hipoteza – ako šef nije, a s druge pozitivna – ako šef jest.
  
  U splitskoj adaptaciji navedeni su logički modeli podijeljeni na tri glumca, čime se izgubila jedna od intertekstualnih aluzija na Pirandellov tekst Šest lica traži autora, ali su stoga snažnije izražene kafkijanske ideje o preobrazbi čovjeka u dio stroja, a glumci su u velikom naporu veoma uspješno iskazali potentnost varijacija istoga iskaza prema Queneau modelu Stilskih vježbi, gdje se apsurdnost nepromjenjivosti jedne egzistencije dramatizirala u varijacijama govorenih modela od emocionalnoga, patetičnoga, administrativnoga, propovijednoga, te u teatralizaciji tijela od stjuardese u avionu, televizijske spikerice koja izgovara vremensku prognozu, manekenskoga hoda na pisti, svećeničkoga transa, pa sve do vožnje i stiske u tramvaju koja najbolje ilustrira sudbinu i izglobljenost suvremenoga čovjeka koji putuje kroz niz stiliziranih situacija u gubitku i osipanju ljudskoga identiteta.
  
  Nije možda naodmet spomenuti da je i sam Franz Kafka radio na projektiranju odvodnih cijevi, dakle na radnom mjestu vrlo srodnom onom Perecovoga junaka pri čemu vjerojatno nije slučajno da se baš njegov lik našao u zlatnom rezu pozadinskog pop art scenskog kolaža kojega je dobro osmislio grafički suradnik Tihomir Snitko. Iako nije uobičajeno da se dramska sezona HNK otvori komadom off teatra ipak ćemo pratiti fortunu Povišice, koja neće moći konkurirati Stilskim vježbama i njihovom ulasku u Guinnessovu knjigu svjetskih rekorda, ali ćemo svakako pozdraviti napor mladih glumaca koji su odlično realizirali taj za njih više nego zahtjevan projekt.
  
  © Viktoria Franić Tomić, KULISA.eu, 6. prosinca 2010.

Piše: