Mrtvačko kazalište

Hrvatsko narodno kazalište Zadar: Nina Skorup, Sarah Bernhardt, red. Ivan Leo Lemo

• 
  Teško je odmah na početku ne priznati da od dramskih premijera HNK Zadar koje je u proteklih pet godina potpisao Ivan Leo Lemo kazalište nije ni dobilo niti izgubilo išta značajnog no unatoč toj sofističkoj konstataciji teško je suspregnuti žaljenje da HNK Zadar mora u tolikom obimu darivati Lemu s premijernim produkcijama od kojih se nije napojila ni struka ni publika.
  
  Skicozni dramski pastiš Nine Skorup Sarah Bernhardt sazdan od nekoliko biografskih zapisa o božanskoj divi poslužio je redatelju za kreiranje trome, dosadne i nadasve passe posvete Sari Bernhardt. New-ageovski agitprop u programskoj knjižici po tko zna koji put propovijeda velike istine za neupućenu kazališnu publiku ekspilicite lamentirajući kako: „Priče o životima samospoznatih ljudi mogu biti pomoć i utjeha pred našim svakodnevnim strahovima od nepoznatog.“ Redatelj koji je i autor navedene umotvorine također podcrtava poniznost kojom će rekonstruirati tajni dio života velike francuske dive. Hm. Izvedba je majka svih kazališnih snatrenja, a ova je zasigurno pokazala kako obećanje na papiru teško prolaze nakon odgledane predstave. Na sceni satkanoj od preuočljivo sačuvanih dijelova nekolicine prethodnih projekata HNK Zadar pojavit će se Jasna Ančić u ulozi Bernhardt, Mirko Šatalić kao njezin biograf i privado te pijanist Nebojša Lakić koji će u kratkoj sekvenci utjeloviti i nesretna Sarina sina. Auditorij postavljen na scenu gledatelje postavlja u obratnu perspektivu (pogled na parter, balkon i veliki poster Sare Bernhardt) no ta inverzija ne mijenja ništa bitnoga za publiku kojoj je prezentirana mlitava i statična izvedba.
  
  Prije svega divu bi mogla glumiti, ako ne diva onda barem glumica puno istančanijih dramskih kvaliteta od Jasne Ančić koja je, nakon što je odigrala nekoliko kvalitetnih uloga (Kate Kapuralica, Američka papisa) doslovce potonula u pokušaju igranja jedne ipak nedodirljivo veće kazališne osobnosti. Lemova Sarah je nešto nalik obudovjeloj menopauzalnoj manekenki koja je više vremena potratila isprobavajući kostime pred auditorijem nego li je uspjela stvoriti ponešto emocija (dakako patetika, dosada i agonija gledanja se ne ubrajaju u iste). Nesretna uloga Mirka Šatalića i njegovi dueli s Ančić poprimili su naličje malograđanske kazališne didaktike koja publici pokušava servirati nešto unaprijed osuđeno na propast.
  
  Rekonstrukcija je toliko pasivna i neinventivna da je teško ne prisjetiti se Petera Brooka i njegovog termina mrtvačko kazalište koje je puno prenemaganja na sceni, kazališne plastike i neuvjerljive glume što sve u potpunosti vrijedi za zadarsku produkciju. Ionako arhaičan svijet starog kazališta i filma u kojoj su glumice poput Bernhardt bile apsolutne ikone u Lemovoj je viziji prebačen u provincijalnu patetičnu vizuru koja ne nudi ni dobru glumu niti kvalitetan dramski materijal, a ponajmanje ikakav didaktični rezon kojem je produkcijski tim očito stremio.
  
  Još jedna u nizu iznimno loših premijernih zadarskih kazališnih priča pada na svim ispitima, a ponajviše na onom gdje se od predstave očekuje barem propitivanje kazališnog medija. Lemova zaigrana sigurnost kojom se obasiplje u programskom materijalu i očita neodgovornost prema financijskim, umjetničkim i suvremenim okolnostima stvaranja kazališta ostaje rak-rana instutucionalnog kazališta u Hrvatskoj koje unatoč 26 milijuna kuna izdvojenih za nove programe profesionalnih kazališta u 2010. godini i dalje ostaje raskalašena i nezanimljiva potrošačica.
  
  © Mario Županović, KULISA.eu, 4. prosinca 2010.

Piše: