Izvrsne glumačke kreacije

Teatar &TD, Zagreb: Miroslav Krleža: U agoniji, red. Branko Brezovec

• Nakon medijski napuhane riječke Gospode Glembajevih, u kojima je jedna duhovita i točna ideja u podjeli uloga u drugi plan bacila sve druge prednosti i mane te produkcije, Branko Brezovec na scenu &TD-a postavlja i drugi dio Krležine kvalitativne trilogije, ne odustajući od dekonstrukcije krležijanskog salona u provedbi vlastitih redateljskih zamisli. Brezovec inspirirano prepoznaje trenutak u kojem predstava nastaje, pa ciničnom primjenom obrnute dijalektike provincijalnog nazadovanja Zagreb vidi kao blijedu kopiju Beča, a ponositi Sinj kao daljnju etapu te nezaustavljive degradacije. Sinj je tako dijagnoza hrvatske stvarnosti u kojoj su lokalni war lordovi još uvijek spremni melodramatski ujediniti naciju, a stavovi Alkarskog društva imaju težinu kao da su izrečeni u Saboru.
  
  Gospe Sinjska, ne ostala bez daha, Lauru si nosi al' pusti nam Lenbacha!
  
  Na izvanjskom planu prijenos Krležinih motiva u Cetinsku krajinu uredno funkcionira; Laura umjesto Mercure galanta ima tkalački stan, Lenbach svoju lažnu gospoštinu i dvostruki moral pregnantno izražava kroz časnu odoru brkatog alkara, a Križovec je najuvjerljiviji kad se poput kakvog seoskog fićfirića odmara u narodnoj nošnji na plastu sijena. Vješto je provedena i dramaturška obrada nepreglednih Krležinih tirada, u kojoj se pojedini likovi vežu uglavnom na materijalne dokaze moći ili propadanja, pa se tako Lenbach pojavljuje replikom o plehnatoj Omegi, a Križovec blebetanjem o Canaletto-imitaciji. No, na planu jezika, pogotovo u prevladavajućim govornim replikama, Krležin agramerski konstrukt gotovo da je netaknut, a Brezovčeve najave o ukidanju retoričnosti i arhaizaciji Krležina pisma ostaju vidljive tek u povremenom transponiranju teksta u duhovitu parafrazu cetinskog ojkanja. Redateljska ideja predstavljena je tako odmah na samom početku, bez posebne nadogradnje u nastavku, pa cijeli projekt odiše pretjeranom predvidljivošću i konceptom koji ne podnosi gotovo četverosatnu razradu.
  
  Brezovec i ovoga puta surađuje sa skladateljem Marijanom Nećakom, čiji je zadatak iznaći glazbenu motivaciju pojedinih dramskih replika i obojiti zbivanja lokalnim koloritom mjesta radnje. Nećakova glazba komorna je i meditativna u skladu s općom atmosferom Agonije, ali nedovoljno prepoznatljiva i maštovita u situacijama kada se mogao poigrati s cetinskim etno-elementima. Scenski prostor zamišljen je u nekoliko klasutrofobičnih i natrpanih prostora, od bočnog otvorenog zida &TD-a, preko središnjih redova gledališta do glavne pozornice, a sve ih je dojmljivo osmislio Željko Zorica, u Brezovčevom karakterističnom stilu izloga jeftinih slatkiša, među kojima dominira sveprisutni simbol Gospe Sinjske.
  
  Malobrojna glumačka postava unutar strogo određenih Brezovčevih uputa i zamisli poprilično se snašla, pa nakon odgledane Agonije ostaje u pamćenju nekoliko dobro osmišljenih kreacija. Ulogu Lenbacha izvrsno tumači korpulentni Zlatko Burić Kićo, mladoteatarski veteran i jedan od osnivača Kugla glumišta, sa zapaženom karijerom u Danskoj. Njegov Lenbach prati Krležinu didaskaliju o čovjeku koji je sam sebe već davno likvidirao, a predstavlja se kao rabijatna ali nemoćna muškarčina, životom slomljeni alkar koji stalno pogađa uništa. Zvukovi koje pritom stvara pokušavajući disati i jeftinim trikovima namoliti Laurin novac, podsjećaju na pokvareni parni stroj, dok se naglo gasi izuzetno duhovito osmišljenim samoubojstvom.
  
  Križovca tumači Mislav Čavajda, glumačkom zrelošću neprispodobivom njegovim godinama i strogo kontroliranog pokreta (suradnica za pokret je Selma Banich), trudeći se s promjenjivim uspjehom u liku naći zrnce topline i suosjećajnosti. Laura Suzane Brezovec prvenstveno je redateljskom koncepcijom osuđena na trpni objekt i promatrača zbivanja, pa je njena kreacija protagonistice oslobođena hemunga klasično mišljenih Lenbachovica i usmjerena na sekundiranje monološkim blokovima Lenbacha i Križovca. Katarina Bistrović Darvaš sjajno je osmislila minijaturu Madeleine Petrovne, u precizno izađenom luku od apaurinske mlitavosti do usiljene ljubaznosti, a Dean Krivačić na duhovit način donosi nemoćnu figuru moći policijskog pristava u završnom, trećem činu predstave.
  
  U agoniji Teatra &TD završava eksplicitnim sljubljivanjem hrvatskih generala Gotovine i Norca s krvavim glembajevskim naslijeđem, pa nas Brezovec i na taj, najdirektniji način upozorava na moguće aktualnosti Krležine glembajevske dramatike koja je predugo bila ekskluzivno vezana za haenkaovsku poetiku fraka i polucilindra. Inteligentno zamišljena i pomalo nedoslijedno provedena, ideja &TD-ove Agonije otvorila je prostor za konačni obračun - Brezovčevo viđenje Lede, završnog dijela trilogije. Tko zna što nas čeka...
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 13. lipnja 2008.

Piše: