Oprez, stihovi!

Kazalište Mala scena, Zagreb: Zvjezdana Ladika – Ivica Šimić, Vagon prvog razreda, red. Ivica Šimić (prema režiji Zvjezdane Ladike)

• 
  Predstava Zvjezdane Ladike, Vagon prvog razreda, generacije djece uvela je u prve razrede, a Ivica Šimić potrudio se, obnovivši je, da tako bude i nadalje. Kako obnova po definiciji u sebi prenosi elemente prošlosti u sadašnjost, otvara se pitanje kako je prohujalo vrijeme djelovalo na komad te kako će na njega reagirati nove generacije. I odmah na početku možemo zaključiti da vrijeme ipak nije bilo blagonaklono prema Vagonu prvog razreda.
  
  Velika dramska pedagoginja koja je generacije i generacije kazalištaraca uvela na scenu, komad je oblikovala bez dramskog razvoja, linearno nižući etide povezane zajedničkom točkom – prvim danom škole. Tako se likovi u kratkim zatvorenim epizodama igraju slovima i brojkama, a u svojim razigranostima dotiču se i jeseni, jesenjih boja i kiše, razlika i sličnosti između dječaka i djevojčica, sve zaokruženo putovanjem u naslovnom vlaku.
  
  Kratke etide sastoje se najvećim dijelom od stihova za djecu koji u predstavi podcrtavaju poetičnost, čime je udaljuju od konkretnog svijeta današnjeg djeteta i mogućnosti prepoznavanja u prostor apstrakcije. Tako nakon početnih scena koje zavode melodioznom ritmičnošću, predstava gubi element iznenađenja, svodeći se dobrim dijelom tek na rimu kao nositelja unutarnjeg ritma predstave, koja, nažalost, uskoro postaje zamorna.
  
  Ivica Šimić radnju je dijelom uspio razigrati songovima, od kojih se onaj o malom vlaku ritmičnošću i pjevnošću uspio nametnuti kao vrlo pamtljiv zvučni motiv, lakim i zabavnim scenskim pokretom (Larisa Navojec) i minimalističkom scenom (Darin Zuccon) s platnenim paravanom koji je vrlo efikasno glumio vlak i razred.
  
  S obnovom stigle su i dvije nove postave mladih glumaca. Dunja Fajdić, Lucija Barišić i Matko Knešaurek (u alternaciji s Katarinom Baban, Natašom Kopeč i Tomislavom Kvartučom) na sceni su pokazali tipične mladenačke boljke. Tako su muku mučili s početnom glumačkom ukočenošću koja je s tijekom igre popuštala da bi na trenutke prelazila u preglumljivanje, a većim dijelom predstave nedostajalo im je glumačke energije koja bi nosila i razigravala radnju. Lucija Barišić u predstavu je ušla osjetno dekoncentrirano te u njezinom prvom dijelu djelovala pomalo izgubljeno i neprisutno, pokatkad prenaglašavajući infantilnost u glumi, da bi kasnije bila znatno bolja, posebice u gestovnom sloju i kratkim improvizacijama. Matko Kneušarek previše se naslonio na nekoliko gestualnih elemenata poput pucketanja usnicama, što je iz izvora smijeha prelazilo u izvor zamora. Također, bio je vrlo dobar u improvizacijskim minijaturama, ali je padao u ritmu. Najkoncentriranija je bila Dunja Fajdić koja je cijeli tijek predstave uspjela ostati u njoj, povezujući etide svojim čvrstim i jasnim glumačkim izrazom nešto zatvorenijim prema improvizaciji.
  
  Još jedan znak neiskustva i scenske ukočenosti bio je potpuni izostanak komunikacije s publikom. Iako je predstava jasnim postavljanjem pitanja doslovce pozivala publiku da se uključi u razgovor, glumci su pokušaje malih gledatelja zanemarivali, ne dopustivši bilo kakvu interakciju.
  
  Zaključno, Vagon prvoga razreda s vremenom je dobio patinu koja mu je oduzela svježinu te pokazao kako je naglašena poetičnost predaleka današnjem malom gledatelju, no ne i suvišna, dapače. Tek bi je se trebalo umetati vrlo oprezno u tijelo predstave. Nova generacija glumaca pokazala je tipične greške neiskustva no i nesumnjive kvalitete na čijim bi se temeljima trebali razvijati.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 19. studenoga 2010.

Piše: