Glumačka veselica

Satiričko kazalište Kerempuh / Akademija dramske umjetnosti, Zagreb: Alan Ayckbourn, Kako druga polovica voli, red. Damir Munitić

• Iako ispitne predstave zagrebačke Akademije dramske umjetnosti povremeno postižu znatne domete, gotovo nikada se ne događa da se uvrštavaju na repertoar profesionalnih kazališnih kuća kao što se sada dogodilo s izvedbom Ayckbournovog komada Kako druga polovica voli koji se našao na daskama Vidre, druge scene zagrebačkog Kerempuha. Ima onih koji su duboko uvjereni da ispitne predstave ne smiju izlaziti iz kruga Akademije, jer im je svrha prvenstveno pedagoška sa stavljanjem naglaska na onaj element predstave koji studenti trebaju savladati u svom profesionalnom obrazovanju. Takav stav čini mi se kruto formalističkim i držim da bi one predstave koje kao cjelina dosegnu značajnije vrijednosti trebale imati priliku pojaviti se pred gledateljima. Konačno studenti filma na toj istoj Akademiji, bez obzira na povremene slične prigovore, već niz godina ne samo da sudjeluju na godišnjoj smotri svekolike hrvatske produkcije (osim cjelovečernjeg igranog filma) – zagrebačkim Danima hrvatskog filma nego svojim filmovima (uglavnom kratkim igranim i dokumentarcima) nerijetko osvajaju i nagrade, a i sama je Akademija bila nagrađena kao najbolji producent. Zato se i o ovoj predstavi u režiji Damira Munitića može suditi kao o ravnopravnom sudioniku zagrebačkih kazališnih zbivanja.
  
  Sedamdesetjednogodišniji Alan Ayckbourne započeo je pisati za kazalište prije više od pola stoljeća, a tek nešto manje je aktivan i kao redatelj. Dobitnik je najuglednijih kazališnih nagrada i već dugo jedan od najizvođenijih suvremenih dramatičara, a njegova su djela neprestano, već desetljećima na scenama londonskog West Enda, a tek u nešto manjoj mjeri i Broadwaya, ali i niza kazališta u raznim dijelovima svijeta. Njegovi su dobro skrojeni tekstovi, najčešće suvremeni vodvilji (koje Amerikanci i Englezi zovu farsama, jer je u njih vodvilj naziv za drugu vrstu zabave). U njima virtuozno vodi niz zapleta i obrata uz vrlo ekonomično ocrtavanje zanimljivih likova te su gotovo recept kako sigurno osvojiti gledatelje. Na našim pozornicama su se od Ayckbournovih komada najduže zadržale Zabune u režiji Damira Munitića s preko četristo repriza. One su 1979. uz Kako voli druga strana u režiji Tomislava Radića bile prve od dvadesetak izvedbi Ayckbournovih djela u našim teatrima.
  
  Damir Munitić nedvojbeno je dobar znalac Ayckbournovog opusa, pa je i kao profesor glume na Akademiji dramske umjetnosti izabrao Kako druga polovica voli, opravdano uvjeren da jasno profilirani, ponešto karikirani protagonisti, vođeni brzim ritmom radnje s nizom neočekivanih, najčešće iznimno komičnih obrata i mijenjanja situacija pruža mogućnost studentima glume da pokažu svoje umijeće i da radom na zanimljivim ulogama to umijeće i obogate. Pritom je Munitić iskoristio priliku da pokaže svoju redateljsku kreativnost (a i scenografsku domišljatost) u rješavanju glavne premise predstave, proizašle iz zanimljivog Ayckbournovog pitanja da li se ljudi koji žive u gotovo istovjetnim stanovima (kakvih je danas mnogo) slično i ponašaju. Ovdje su to dva para Skrbnikovi i Šubići. Supruzi zajedno rade, a u svoju grupu bi trebali primiti i mladog Plazileta. Pokretač radnje je to što su Divna Skrbnik i Vjekoslav Šubić ljubavnici, te su se jedne srijede toliko kasno vratili kući da moraju izmišljati opravdanja. On kaže svojoj supruzi Terezi da je tako dugo ostao u baru, jer je morao slušati tužaljke Ljudevita Plazibata, a Divna potaknuta time ispriča svom suprugu Dobroslavu sličnu priču o Milici Plazibat. Prevarene strane reagiraju neočekivano, ali slično – pozivaju mladi par u tobožnjim problemima na večeru da bi im pomogli. Te su večere koje temeljito zapletu fabulu dan za danom, ali se na sceni odigravaju simultano za istim stolom, no redateljski i glumački jasno odvojeno.
  
  Mladi glumci su uspješno kreirali šest karakterno drugačijih protagonista, a najdojmljivija je bila Tara Rosandić koja je snažnom scenskom osobnošću ostvarila životno vrlo uvjerljivu Terezu Šubić, a na naglašenoj vlastitoj osobnosti i Slaven Španović gradi njenog muža kao samodopadnog i nasilnog muškarčinu. Dinka Vuković i Filip Lozić raznim nijansama zbunjenosti i prestrašenosti izvlače maksimum komičnosti iz mladog para koji uglavnom ne shvaća što mu se dešava. Nataša Kopeč kao Divna Skrbnik uspijeva izvesti efektne komične poante iz kontrasta između damske poze i trenutaka u kojima se pokazuju njeni pravi osjećaji, a najkarikaturalniji, pa i najsmješniji je Filip Detelić kao njezin suprug uvjeren da već i zato što je šef svijet funkcionira po njegovim mjerilima.
  
  Damir Munitić je uza sve i preveo i lokalizirao tekst, a baš to prebacivanje radnje u našu sredinu nedvojbeno osiromašuje izvedbu komada Kako druga polovica voli. Bitan element Ayckbournovog humora, pa i smisla njegovog komada jest neravnoteža između britanskih društvenih normi i ponašanja likova u trenucima kada ih obuzmu ljubavne ili ljubomorne strasti i kada se vidi nehumanost pristojnosti pod svaku cijenu, a i način kako obrasci ponašanja sputavaju ljudskost, što sve pokazuje da neki elementi sustava ne funkcioniraju. Munitić međutim lokalizira imena, ima nekoliko dosjetki vezanih za našu sredinu, što može opravdati neke nedovoljno artikulirane rečenice ili pokoji krivi naglasak kao živi gradski idiom, ali protagonisti njegove predstave ne korespondiraju dublje s našim vremenom i društvom. To je najvidljivije kod Dobroslava Skrbnika koji je u ovoj predstavi samo priglupi šef, ali ne i primjer gluposti postojeće hijerarhije. Ipak komunikaciju predstave s publikom taj nedostatak vjerojatno neće previše ugroziti, jer Kako druga polovica voli ima čitav niz vrlo smiješnih i zabavnih prizora.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 8. studenoga 2010.

Piše: