Efektno zrcalo svakodnevne banalnosti

25. Gavelline večeri, Zagreb, 18. – 29. listopada 2010.: Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd, Srbija, Ivor Martinić, Drama o Mirjani i ovima oko nje, red. Iva Milošević

• 
  Tekstovi dvadešestogodišnjeg hrvatskog dramatičara Ivora Martinića u domovini su donedavno imali više sreće s nagradama nego s uprizorenjima, a promjene takvog statusa, pa ni nedavne premijere Drame o Mirjani i ovima oko nje u zagrebačkom HNK-u ne bi bilo da izvedba tog teksta u beogradskom JDP-u nije postigla izniman uspjeh, a to je ubrzo bitno drukčijom interpretacijom ponovila i njezina premijera u Mestnom gledališču ljubljanskom u režiji Dušana Jovanovića. Prije toga naime niti jedno hrvatsko kazalište nije pokazalo zanimanje za taj njegov tekst, što možda pokazuje kako se ni kvalitetni naši novi dramatičari ne mogu nadati prodoru na hrvatske pozornice, ako nisu radikalno novi u pristupu teatru, a uz to po mogućnosti i radikalno društveno revolucionarni.
  
  Drama o Mirjani i ovima oko nje to nedvojbeno nije, a u letimičnom čitanju čak može izgledati da se Martinić iscrpljuje u trivijalnostima svakodnevice i banalnostima uobičajenih površnih razgovora koje vode ljudi koji su navikli živjeti zajedno, ali bez ikakvog zanimanja za one koji ih okružuju – susjede, rođake, bračne drugove, ljubavnike. Po takvim dijalozima, a i osiromašenju osobnosti protagonista Martinić je blizak teatru apsurda, no njemu ipak nije u prvom planu prikaz sveopćeg apsurda. On pokazuje kao njegovi likovi ne gube individualnost isključivo zbog apsurdnosti svijeta koji ih okružuje nego velikim dijelom zbog svoga odustajanja najprije od ideala ili zamisli o nekoj boljoj i smislenijoj budućnosti, a potom od bilo kakvog angažmana, jer kad i nešto pokušaju u tome ne uspijevaju. Na kraju im odumiru i svi dublji osjećaji i oni se mire s pukim preživljavanjem.
  
  Taj aspekt Martinićevog teksta najpreciznije scenski uobličuje baš ova beogradska predstava u režiji mlade redateljice (i autorice jezične adaptacije) Ive Milošević u čemu joj je najviše pomogla izvanredna interpretacija Mirjane Karanović u naslovnoj ulozi žene srednjih godina koja po inerciji zadovoljavajući ispunjava sve nužne funkcije u svom životu – samohrane majke buntovne tinejdžerice (Jelena Petrović), tajnice koja dobro kuha kavu i bez pogovora izvršava naredbe (i seksualne) direktora (Feđa Stojanović), prema bolesnoj majci (Branka Petrić) potpuno je hladna, ali joj omogućava da prespava kada dolazi na liječnički pregled, puši i pije kavu (što joj je jedino pravo zadovoljstvo) sa susjedama – direktorovom suprugom Ankicom (Cvijeta Mesić) i Grozdanom (Anđelika Simić) koja je odlučila da će se zbog besmislenosti života ubiti za dvije godine. Uz to nerado odgovara na pozive nekadašnjeg supruga (Marko Baćović) koji ju je nakon niza godina šutnje počeo nazivati iz Njemačke zbog isto takvog osjećaja praznine (kamufliranog brigom za zajedničku kćerku). U svim tim odnosima Mirjana više nije sposobna za bilo kakve emocionalne kontakte, pa čak niti s kćerkom, a jedini put kada joj se učini da će s mlađim kolegom (Bojan Lazarov) doživjeti ako ne osjećaje onda barem strast, veza se brzo prekida, jer je on pomak iz nedogađanja u svom životu ubrzo nakon Mirjane potražio u mlađoj kolegici.
  
  I dok u nekoliko dramatičnih scena sukoba s kćerkom, prekida ljubavne veze ili smrti majke Mirjana Karanović pokazuje čitav raspon svog umijeća, prava je virtuoznost glumstva upravo u sugestivnosti i živosti prikaza stanja praznine i besmislenosti, što je mnogo teže od igranja dramskih situacija s jakom dramskom napetošću. I čitav glumački ansambl predstave gradi svoje uloge na sličan način efektno koristeći kontrast rijetkih trenutaka u kojem pojedini lik nastoji djelovati i bar malo promijeniti svoju sudbinu s glavninom vremena u kojem pretežno vegetira. U vrlo dobrom ansamblu posebno je neočekivana i sugestivna Branka Petrić kao majka koja drži distancu prema svijetu kojeg više ne razumije, a višestruki pljesak na otvorenoj sceni dobila je Cvijeta Mesić za eksploziju energije kada kao direktorova žena konačno skupi hrabrost i argumente da zaplaši supruga kojem se uvijek potpuno pokoravala.
  
  Na tom planu kontrastiranja svakodnevnih trivijalnosti i povremenih ispada začudnosti je i scenografija Gorčina Stojanovića u kojem se iza stola za kojim Mirjana ispija kavu vrlo plitka scena zatvara fasadom zgrade na kojoj nema vrata, pa likovi ili govore s prozora ili kroz njih izlaze na proscenij. I kostimografija Maje Mirković realistično odijeva interprete u odjeću bez duha, da bi u trenucima kada oni nastoje iskoračiti iz ispraznosti koristila naglašenije boje.
  
  Iva Milošević suvereno povezuje sve te elemente, tumačeći Martinićev tekst kao dojmljivu sliku svakodnevice koja je istodobno i tipski model besmislenog životarenja i dovoljno pomaknuta u nekim elementima da djeluje začudno i tako navodi gledatelja da se udubi u svaki detalj prikazanog u kojem će pronaći mnogo sličnosti sa vlastitim prazninama. Da bi to publika lakše konzumirala redateljica ostavlja glumcima mogućnost efektnog, često duhovitog poentiranja najotužnijih prizora dnevnih rituala, ali pritom ne dopušta vrsnom glumačkom ansamblu komičarske interpretacije nego crni humor nalazi upravo u najozbiljnijem tumačenju besmislenih situacija. Tako uspijeva stvoriti vrlo uspjelu, sugestivnu i značenjski slojevitu predstavu koja dorađenošću svih detalja teatarske interpretacije ispraznog života prosječnih žitelja ovih prostora tužnoj slici svakodnevice daje blistav scenski okvir.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 2. studenoga 2010.

Piše: