Iscjeljujući mir usred kaosa

Zagrebačko kazalište mladih: Jelena Kovačić, Anica Tomić, Ovo bi mogla biti moja ulica, red. Anica Tomić

• Glumački naklon publici na svršetku premijernih predstava najčešće je trenutak euforičnog rasterećenja, iscrpljeni izvođači u tim si trenucima priušte i pokoji privatni zagrljaj s kolegom, a iskreni ili hinjeni osmijesi na njihovim licima popraćeni navalom naručenog cvijeća trebali bi biti signal zadovoljstva dobro obavljenim poslom. Na kraju prve ovosezonske premijere Zagrebačkog kazališta mladih glumački ansambl i autorski tim pred punim gledalištem naklonili su se tiho i smjerno, bez tradicionalnih porculanskih osmijeha, sa zamućenim pogledima uperenim u pod. Takav sumorni finale nije nasreću rezultat lošeg teatra, već teme koja je svim prisutnima očito nametala teško emocionalno breme.
  
  Redateljsko dramaturški dvojac kojeg čine Anica Tomić i Jelena Kovačić svaku svoju predstavu priprema sa željom da opiše/raskrinka/istraži važan i aktualan segment društvene stvarnosti koji ih žulja u svakodnevnom životu, pa je nakon malignog političkog naslijeđa, velegradskih otuđenja i buke i bijesa generacije koju nitko ništa nije pitao u njihovom kazališnom laboratoriju došao red na tematizaciju maloljetničkog nasilja. Pritom je svima poznata, nepodnošljivo nepravedna tragedija osamnaestogodišnjeg Luke Ritza tek otponac za tipiziranu priču o besmislenom gubitku mladog života, koju autorice grade sa svjesnim odmakom od konkretnih imena i situacija. Umjesto rekonstrukcije, Anica Tomić i Jelena Kovačić osmislile su preciznu i od suvišne faktografije osušenu studiju stanja svijesti, suvereno balansirajući na granici koja razdvaja potresnu emotivnost od patetike, i neprekidno postavljajući prava pitanja.
  
  Ovo bi mogla biti moja ulica zamišljena je kao teatarska skica društva koje ubija vlastitu djecu, svjesno tipizirana i mjestimično odveć klišeizirana. Susjedi koji gledaju svoja posla, otuđene obitelji u kojima se agresivni obrasci ponašanja poput nakita prenose s koljena na koljeno, neodlučni novinari, nevidljivi javni službenici i blazirana vlast, svi ti vjerni vojnici vječnog statusa quo u ovoj mučnoj predstavi rade ono što najbolje znaju: izbjegavaju suočavanje s problemima. Anica Tomić pritom uspješno i redateljski zrelo koristi sad već dobro poznate elemente vlastitog stila, pa neuroze amorfne gomile neodlučnih građana probijaju u jezivoj fizičkoj manifestaciji treskajućih živaca, a mladenački bijes i ovlaš zatomljena agresija bešavno se uklapaju u redateljičinu omiljenu jogging mizanscenu. Ovo bi mogla biti moja ulica stvarno pokazuje bilo koju ulicu bilo kojeg hrvatskog grada, a vješta dramaturška odluka uključivanja u tkivo predstave stvarne prijateljice pokojnog Luke Ritza ipak nedvojbeno podsjeća na konkretan slučaj zauvijek nestalog mladog dečka. Upravo u toj suptilnoj dvostrukosti fokusa leži ključ uspjeha ovog beskompromisnog komada: analitički i pomalo apstraktan, u svojoj biti neteatarski presjek društva autoricama služi tek kao okvir unutar kojeg se nazire intimna, scenski potentna priča, sa stvarnim, mudrim i vješto napisanim komentarima samog Luke Ritza i s autentičnim glazbenim backgroundom.
  
  Redateljska postavka Anice Tomić tražila je od brojne glumačke ekipe izniman angažman na svim poljima, od emocionalnog do čisto zanatskog, jer su kratke, skicozne scene u potpunosti ovisile o glumačkim interpretacijama koje su morale biti kirurški precizne, ali i nabijene kompleksnim emocionalnim stanjima. Ako bi se morao tražiti središnji problem ove produkcije, našlo bi ga se nažalost u činjenici da je dio glumačkog ansambla taj izazov prihvatio korektno, ali bez vidljive kreativne iskre koja bi predstavu u izvedbenom smislu podigla na najvišu razinu. U mnoštvu solidnih, ali ne i pretjerano pamtljivih uloga izdvaja se prije svih Nataša Dorčić kao Majka dvaju sinova, čiji se krhki habitus zlostavljane žene glumački fascinantno preobražava u sluđenu lavicu koja svoju djecu brani do posljednje kapi krvi. Treba spomenuti i Vedrana Živolića i Jadranku Đokić koji su s mjerom i suosjećajno portretirali naivni zanos mladenačkog bunta, ali i Gorana Bogdana čiji se Otac dvaju sinova od početne maske stereotipnog agresivca uvjerljivo preoblikovao u slomljenu sjenu od čovjeka poraženog vlastitim oružjem.
  
  Ovo bi mogla biti moja ulica žestoko zauzima aktivistički stav, bez uvijanja progovarajući o zloćudnoj atmosferi gledanja svoga posla, ali se u trenucima prisjećanja na bespovratno izgubljene žrtve pretvara u smirenu teatarsku misu zadušnicu, lišenu nekanaliziranog bijesa i nasumično projiciranih optužnica. Upravo je taj sveprisutni mir usred kaosa i neka začudna pozitivna kolektivna energija koja sa scene emanira pri kraju izvedbe najveća vrijednost predstave, jer teatru pruža mogućnost terapeutskog tretmana utjehom, u situaciji u kojoj u stvarnom svijetu baš toga najviše nedostaje.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 25. listopada 2010.

Piše: