Duhovito i dinamično

Dječje kazalište Dubrava, Zagreb i Kazališna družina Pinklec, Čakovec: Roald Dahl, Matilda, red. Oliver Frljić

• 
  Kazališta za djecu možda pate od vječno praznih džepova, kako je to vrlo duhovito istaknula učiteljica u predstavi Matilda, no redateljima i kazališnim stvarateljima pružaju ono čemu, nadamo se, barem dijelom teže – neograničenu mogućnost scenske igre. Oliver Frljić, redatelj jasnih društvenih stavova koje na sceni izlaže bezrezervno odbacujući kalkulacije, rada na komadu slavnog dječjeg pisca Roalda Dahla primio se, dojma smo, upravo radi te igre.
  
  Razigranosti na sceni prilagođeno je sve. Dahlov roman o maloj pametnici Matildi kojoj se u ljutnji bude moći telekineze i koja spas od obiteljske tiranije i odbacivanja pronalazi u školi i učiteljici, Frljić je oslobodio suvišnih konteksta, zadržavši tek vrlo kompaktnu i jasnu strukturu. To mu je omogućilo da predstavu razigra na mikroplanu, što je objeručke prihvatio, ispunivši scenska zbivanja izuzetno duhovitim minijaturama i uvrnutostima fino raspoređenim cijelim tijekom predstave te stvorivši vrhunsku kazališnu poslasticu za djecu.
  
  U pedesetominutnoj predstavi furioznog tempa koja izvođačima i publici ne dopušta nimalo predaha, Frljić je likove obilkovao karikaturalno i na najboljem putu ka groteski. Karikaturalnost je pojačao izuzetno duhovit stilizirani scenski pokret Sandre Banić Naumovski oblikovan na tragu animiranog filma te usklađen s ritmom glazbene pozadine (Damir Šimunović) u kojoj je pažljivo uho vično modernim ritmovima prepoznalo pozadinske taktove aktualnih hitova Lady Gage i prijatelja.
  
  Takvoj pomaknutoj predstavi Frljić je diskretno pridodao stvarnosne elemente koji okružuju i utječu na djecu poput sapunica, problema obiteljskog nasilja i zanemarivanja djece te trivijalizacije važnosti obrazovanja i knjige kao simbola znanja. Vrlo duhoviti, posebice starijim gledateljima, bili su izlasci iz kazališne iluzije u scenama u kojima se autor kroz lik učiteljice dotiče prije spomenutog manjka novca u blagajnama kazališta za djecu koji tjera glumce da odjednom tumače više uloga, a djecu da čekaju glumačke preobrazbe.
  
  Uigrani glumci u potpunosti su se prilagodili poetici karikiranja i groteske, igrajući se pokretom, gestom, visinom i bojom glasa te stvorivši jasan emocionalni odmak od likova koje su tumačili. Jaz između tumača i tumačenog dodatno je podvuklo cijepanje tjelesnih akcija poput šamara razdijeljenog na zvuk i pokret u izvedbi dvaju glumaca. Karolina Horvat u ulozi Matilde odlično i izuzetno šarmantno spajala je čvrsti i tvrdoglavi dječji bunt protiv nepravde sa zaigranošću, pritom nenametljivo zadržavši svjetla reflektora na sebi tokom cijele predstave. Oko nje kolale su dvije opreke, s jedne strane vrlo uigrani i naglašeno karikaturalni Petar Atanasoski u ulozi brata i učenika, Bruno Kontrec kao otac i učenik te Marija Kolb u ulozi majke i zle ravnateljice Grdobine, i s druge Lada Bonacci koja je glumom najbližom realističnoj odlično uskladila izvedbu s razumskim elementom učiteljice, jedine čvrste točke za koju se može i mora uhvatiti lepršava Matilda, želi li se zadržati podalje roditeljskih životnih putova.
  
  Mirta Vekić scenu nije opteretila suvišnim kulisama, nego ju je oblikovala minimalistički funkcionalno, s nekoliko paravana koji su licem oblikovali Matildin stan, a naličjem učionicu, dok je plodove Matildine telekineze vrlo jednostavno riješila uz pomoć magneta i glumaca. Modni studio Artiđana prilagodio se likovima, Matildinu obitelj odjenuvši u bogatstvo boja i stilova, učiteljicu znatno diskretnije, a Matildu u spoju dviju krajnosti.
  
  Predstava Matilda vrhunska je scenska igra i jurnjava koja djeci i roditeljima nudi mnoštvo zabave, veselja, dinamične glume i odličnih redateljskih rješenja. Rekli bismo, upravo ono što od dječjeg kazališta očekujemo.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 24. listopada 2010.

Piše: