Neophodan šok satire

Noćna scena Satiričkog kazališta Kerempuh, Zagreb: Boris Dežulović i Predrag Lucić, Melodije borbe i pretvorbe, red. Svjetski centri moći

• 
  Uobičajeni posljednji podatak u podnaslovu kritika Kulise ovdje je naveden prema programskoj knjižici gdje se između ostaloga može naći i „prijevod i adaptacija: Džadranka W. Kousour, scenografija: Warszawa von Horvath, kostimografija: Kamensko, oblikovatelj svjetla: Nikola Tesla“, a i oblikovatelj „tame nad zemljom: Gospod Bog“ ili „make up: your mind“. Tako je već i prije početka predstave bilo očito da će Boris Dežulović i Predrag Lucić i na sceni kao i u većem dijelu svojih novinskih tekstova biti žestoko satirični bez ikakvog uvažavanja bilo kakvog autoriteta od političkog vodstva Hrvatske do pape kako sadašnjeg tako i njegovog prethodnika. Na meti će se naći i naš mentalitet, a i nacionalni mitovi, pa će i predstava sadržavati sve one elemente zbog kojih kolumne tih autora izazivaju i oduševljenje i napade, ali nikada ravnodušnost. Bilo je ipak pitanje kakva će biti izvedba tog njihovog literarno-pijevnog kabarea i hoće li s njome ponovljeno pokretanje Noćne scene Kerempuha na pravi način podsjetiti na prve dane (zapravo noći) tog teatra koji je 1964. godine (u kojoj su Dežulović i Lucić rođeni) započeo u Restoranu Medulić kao satirički kabare pod svojim prvim imenom Jazavac.
  
  Melodije borbe i pretvorbe izvode se u foajeu kazališta koje uspjelo podsjeća na ugostiteljski objekt u kakvom su se nekada izvodile kaberetske predstave, iako se ovdje za razliku od Medulića iz šezdesetih prije kraja izvedbe ne služi piće (a jelo niti poslije). Autori koji su Melodije najavili između ostalog i kao sit-down komediju sjede za stolom koji ipak više podsjeća na provincijsku književnu večer, što je vjerojatno u čitavom nizu ironijskih sagledavanja tema i stanoviti autoironijski odmak od vlastite komentatorske pozicije.
  
  Međutim i tako sjedeći Dežulović i Lucić uspijevaju ostvariti atraktivnu izvedbu, povezujući svoje satirične pjesme i njihovu grotesknost i karikaturalnost s persiflažom najraznovrsnijih glazbenih predložaka među kojima su i gange i melodije popularnih pjesama Marka Perkovića Thompsona, ali i Beatlesa i The Doorsa. Pritom autorima / izvođačima nije bitna ljepota pjevanja nego samo prepoznavanje glazbenih motiva koji u srazu s tekstom stvaraju kompleksnija značenja. Nalaženjem prave mjere u spoju pjevušenja, recitiranja i povremenih komentatorskih prekida Dežulović i Lucić otkrivaju se kao vrhunski predstavljači iliti performeri koji cjelinom svoje predstave efektno obnavljaju duh Feral Tribunea u kojem su afirmirali i ostvarili značajan dio svog opusa. Feral je jednako šokantno satirički i kritički prokazivao negativnosti vlasti u vremenu u kojem je nastao osamdesetih godina prošlog stoljeća kao i onih koje su slijedile u devedesetima. A taj šok nužan da bi čitatelj ili gledatelj počeo promišljati o nizu stvari koje prima kao neupitne i nepromjenjive činjenice efektno se iskazuje u ovoj vrhunskoj satiričkoj predstavi.
  
  Dežulović i Lucić najavljuju da će svaka njihova izvedba biti i tekstovno i interpretativno barem ponešto drugačija, pa moram navesti da sam nazočio pretpremijeri koja je razgalila publiku. No i ti su, gotovo bez iznimke autorima i njihovoj oštroj satiri unaprijed skloni gledatelji, različito reagirali na pojedine segmente izvedbe. Neki su ih nasmijali do suza, a kod drugih su bili prilično suzdržani, pitajući se nisu li ti dijelovi ipak uvredljivi za njihovo poimanje vlastite zemlje i naroda. Pritom nije na odmet primijetiti i da su te mijene raspoloženja bile različite gotovo kod svakog prisutnog. Zato će možda i pored dugog pljeska na kraju nekome to biti razlog da se pita o dometima predstave i slici društva koju nudi.
  
  Meni se čini da je to baš njena velika vrijednost, jer bi isključivo smijeh u odnosu na našu današnju nimalo ugodnu situaciju bio preoptimistična reakcija. Doduše onaj tko se ne može nasmijati i sebi i svojoj okolini vjerojatno se nije sposoban mijenjati, ali kada se smije s povremenim osjećajem nelagode onda je velika šansa da će snažno osjetiti potrebu za korjenitom promjenom i možda ipak učiniti nešto da do nje dođe. A da je ona nužna za spas od propasti Dežulović i Lucić pokazuju na scenski iznimno atraktivan način.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 23. listopada 2010.

Piše: