Div u slikovnici

Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb: Julia Donaldson i Axel Scheffler, Najotmjeniji div u gradu, red. Sanja Hrenar

• 
  Kazalište Trešnja za najmlađu je publiku na scenu postavilo poznatu slikovnicu za djecu Najotmjeniji div u gradu. Djeci poznata priča vrti se oko dobroćudnog diva koji je svoje dronjke na tren zamijenio odijelom, postavši najotmjeniji gorostas. Na putu prema kući komadi njegove ušminkane vanjštine spašavaju životinjice u nevolji da bi se na kraju puta div vratio u dronjke, vanjsku ljepotu zamijenivši unutarnjom te postavši istinski otmjen, plemenitost jasno promoviravši kao stvarnu vrijednost.
  
  Redateljica Sanja Hrenar predstavu je oblikovala u nekoliko slika nalik slikovnici, što je djeci omogućilo lagano praćenje sadržajne niti, no ta predvidljiva ponavljačka struktura brzo počinje zamarati. Tako su se na sceni izmjenjivali prizori plemenitih gesti divovskih razmjera s uvijek istom pjesmom, lajtmotivom cijele predstave, koja je uporno ponavljala kako se radi o zaista najotmjenijem divu u gradu bez obzira na krpice koje iz prizora u prizor nestaju. Samoj radnji nedostajalo je scenskih iznenađenja, dok su songu, koji je redateljica pokušala razigrati drukčijim pristupima pjevanju, presudili prečesta repetitivnost te ritam i riječi koje ne ulaze lako u uho, što je znatno uspavalo predstavu, svevši je na tek solidno odrađen posao. No i takva, ima nekoliko vrlo zgodnih epizoda, redateljskih rješenja poput oživljavanja životinja glumačkim glavama, lutkarskih rješenja (Gordana Krebelj i Sunčana Vrtarić) poput miševa na šeširu, te dojmljivih scenskih slika poput samog početka.
  
  Predvidljivost predstave možu svojim šarmom spasiti razigrani glumci no i tu je djelomično došlo do podbačaja. Danijel Radečić u ulozi diva nije se uspio nametnuti malim gledateljima i voditi ih predstavom čvrstom glumačkom gestom. Iako šarmantan, bio je pretjerano mekan u dijalogu te ga je počesto poklapala scenska glazba, a takav je bio i u pokretu, oblikovavši diva kao dobroćudnog naivca. Uz takvo oblikovanje diva izgubljenog u vlastitoj dobroti, ostali glumci su morali preuzeti uloge nositelja radnje, što je pošlo za rukom Sanji Hrenar (u alternaciji s Tenom Jeić Gajski) vrlo dobroj u ulozi pripovjedačice, izvođačice te animatorice lutaka, no ne i Sandri Hrenar koja je izvedbeno bila nešto slabija. Matija Antolčić, koji potpisuje i glazbu, bio je vrlo uvjerljiv na sceni s instrumentima, ali i bez njih, obogativši predstavu živim tonovima, znatno bučnijim, autentičnijim i uhu dražim od snimljenih. 
  
  Sandra Hrenar, koja je u predstavi, osim izvođačice, slikovna i scenska oblikovateljica te asistentica kostimografije, scenu je oblikovala paravanima oslikanim poput slikovnice, čime je naglasila književni izvornik. Scenske pregrade na jednostavan su način riješile putešestvije glavnog lika, ali i omogućile predstavi vlastitu šetnju zagrebačkim vrtićima i šire. Kostimografkinja Iva Šimunović koristila je šarene boje, dobro se uklopivši u stilski izraz predstave.
  
  Najotmjeniji div u gradu laka je zabava za djecu, starijim gledateljima pretjerano jasna, predvidljiva i repetitivna, kako sadržajno tako i izvedbeno. No scenska igra sadrži klice vrlo uspjelih redateljskih rješenja i vica koje je redateljica trebala naglasiti i dodatno razviti, čime bi se predstava odmakla od pečata rutinski ispričane priče.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 12. listopada 2010.

Piše: