Zaokret u mrak

Gradsko kazalište lutaka Rijeka: Saša Anočić, Gulliver u zemlji malih ljudi, red. Saša Anočić

• 
  Predstave rađene za djecu uglavnom su nezamislive bez happy enda. Sretan kraj je kruna mukotrpnog posla i garancija uspjeha, jer kratka je dječja pamet, pa će se i prosječni komad tržišno provući ako ga uokviri kiša konfeta i vesela pjesma. Iz gledališnog mraka dječjih kazališta u pravilu se izlazi praćen optimističnim svjetlom sa scene, a svaka iznimka od tog pravila povlači za sobom nemali rizik. Gulliver u zemlji malih ljudi u režiji Saše Anočića u Gradskom kazalištu lutaka iz Rijeke hrabro ulazi u tu tako rijetku sivu zonu dječjekazališnog crnila, sa zanimljivim rezultatima.
  
  Saša Anočić, najpoznatiji po razbarušenim i maštovitim autorskim projektima, i ovoga puta odlučio se za formu nesputanu čvrstim dramaturškim predloškom. Od Swiftovog Gullivera ostao je samo lik dobroćudnog ranarnika iz Nottinghamshirea, koji se svladan olujom zatiče na nepoznatom otoku, među nepoznatim i minijaturnim stanovnicima. Klasik Jonathana Swifta više je oštra satira Engleske 18. stoljeća i njezinih tadašnjih političkih prilika, nego benigna priča za djecu, ali Anočićeva mašta nema strpljenja ni volje tu zahtjevnu romanesknu strukturu prilagoditi scenskom izvođenju. Umjesto toga, redatelj i dramatizator izoštrava fokus na jednu, u romanu tek ovlaš naznačenu dimenziju: stanovnici Liliputa sretno su i zadovoljno živjeli sve dok netko drugi (div Gulliver) nije počeo raditi za njih. Anočić na taj način stvara vrlo jednostavnu, ali važnu antiglobalističku poantu koja pomalo utopistički zaziva prohujala vremena voltaireovski shvaćenog obrađivanja svog vrta. U vremenu u kojem djeca više ne povezuju McDonaldsov hamburger i životinju s omota čokolade Milka, treba se podsjetiti na anglofonu poslovicu koja u slobodnom prijevodu glasi: besposlene ruke su igralište vraga.
  
  Riječkog Gullivera Anočić gradi prokušanim scenskim sredstvima iz svojih redateljskih i glumačkih uspješnica, potičući u ansamblu zaigranost i maštovita rješenja koja dječja publika prepoznaje iz prve. Iz Kauboja pruzima smirenog pripovjedača iz offa koji od početka budi interes malih gledatelja, a iz Ne, prijatelja sklonost za izmišljanjem efektnih stranih jezika, koji u ovom slučaju pričaju Liliputanci. Naravno, ni Gulliver ne može proći bez poslovičnog apsurdnog humora, na pola puta između Johna Cleesea i Maxa Bunkera, koji je jednako zabavan djeci i njihovoj odrasloj pratnji. Uz humor svaka Anočićeva nova predstava od prethodnih baštini i sad već legendarne dramaturške probleme, koji se u Gulliveru dodatno intenziviraju činjenicom da ludiranje na sceni ne smije trajati autoru optimalnih tri i pol sata, nego treba završiti za sprinterskih pedeset minuta. U toj situaciji Anočić jednostavno ne zna (ili mu se ne da) prilagoditi dramaturšku fakturu, pa u riječkoj predstavi uvodne scene Gulliverovog upoznavanja i prilagodbe traju tri četvrtine predstave, da bi onda pritisnut štopericom kulminaciju radnje zgurao u nekoliko minuta, što je dovoljno vremena da se shvati poruka, ali premalo da se ta ista poruka potentno scenski oživotvori.
  
  Dramaturške manjkavosti donekle je anulirao iznimno raspoloženi glumački ansambl, jednako skladan i uspješan u glumačkim, tehničkim lutkarskim i pjevačkim zadacima. Alex Đaković koji se jedini ne skriva iza lutke u ulozi Gullivera plijeni pažnju odmjerenom i uvjerljivom igrom bez suvišnih gesta i grimasa, a u ujednačenom lutkarskom ansamblu duhovitim kreacijama izdvojili su se David Petrović i Zlatko Vicić, uz također solidne Dinu Đuku, Gorana Guksića i Serđa Dlačića. Treba svakako spomenuti i Luči Vidanović koja je osmislila iznimno duhovite i efektne lutke Liliputanaca, te Matiju Antolića koji se pobrinuo za pogođenu glazbu.
  
  Alex Đaković kao Gulliver nije nasmiješeni div, nego zabrinuti i umorni brodolomac koji i prije početka predstave sebi u zube ponavlja kako sve uvijek završi isto. Na kraju riječkog Gullivera svi Liliputanci ginu u bratoubilačkom ratu, otpočinutom zbog nezajažljive želje za moći. Bez pjesme, bez svjetla, bez nade. Bilo bi zanimljivo pratiti reakcije mlade kazališne publike na ovu posvemašnju iznimku u dječjem repertoaru. Možda im se ureže u pamćenje dublje od šarenih konfeta i veselih završnih pjesama.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 14. listopada 2010.

Piše: