Histerični vapaj za promjenom

8. festival svjetskog kazališta, Zagreb, 17. rujna - 2. listopada 2010.: Volksbühne am Rosa-Luxemburg–Platz, Berlin, U Moskvu, u Moskvu, red. Frank Castorf

• 
  Prije dvije godine berlinski Volksbühne na Festivalu svjetskog kazališta predstavio se Gočevljevim Ivanovom, predstavom obavijenom maglom iz koje su po nekoj somnabulnoj logici iskakali dobro poznati likovi na granici histerije, u furioznom ritmu koji je osvjetljavao neke nepoznate i drugačije odbljeske čehoviane. Ovogodišnji Festival zatvorio je još jedan Čehov s trga Rose Luxemburg, ovog puta u režiji dugovječnog big bossa Volksbühnea, kontroverznog Franka Castorfa. Castorf je na čelu poznatog berlinskog teatra još od početka devedesetih, i s njim je prošao put koji u malom sabire gotovo sve najvažnije mansione razvoja suvremenog (post)dramskog teatra, od dekonstrukcije dramskog teksta do šarolike palete provokacija estetske prirode. Castorf je u pravo vrijeme na pravom mjestu odašiljao svoje prezirne komentare na Potemkinova sela blagostanja ujedinjene Njemačke i neminovnu prevlast zatupljujućeg zapadnjačkog konzumerizma, redateljskom poetikom koja se uslijed žestine koncepta nužno vremenom pohabala i izblijedila. Kako Castorfova berlinska kazališna gerila izgleda danas, petnaestak godina nakon svog kreativnog zenita?
  
  U Moskvu, u Moskvu pomalo je umorni odbljesak Castorfovog redateljskog genija, koji usprkos tome zadržava bitna obilježja njegova stila. Nezainteresiran za linearnu strukturu Čehovljeve lirske drame o trima sestrama, redatelj je suprostavlja manje poznatoj piščevoj noveli Seljaci, u kojem se znani motivi priželjkivanog bijega u blagostanje i razarajućeg požara koji unosi nemir u zadriglu društvenu monotoniju ponavljaju u drugačijem socijalnom miljeu, onom siromašnih ruskih zemljoradnika. Na taj način Castorf multiplicira društvenu krizu prepoznavši je u blaziranim salonima buržoazije i u straćarama depresivnih najnižih slojeva, stvarajući sveobuhvatnu sliku društva koje na takav način dalje više ne može. U toj konstataciji krije se naravno i veza sa suvremenošću, podebljana duhovitim dramaturškim interpolacijama u tkivo starinske Čehovljeve proze, u kojima Veršinin bistri suvremenu političku misao, a Prozorov s djetetom žuri u dućan zdrave hrane. Pritom naravno, u četverosatnoj predstavi redatelj neprestano i ciljano onemogućava ikakav kontinuitet linearne naracije, što na trenutke zna grubo odagnati gledateljevu pažnju, sve do sljedećeg histeričnog ispada nekog od brojnih likova.
  
  Glumci Volksbuhnea bezrezervno vjeruju Castorfu, očigledno uživaju u neizvjesnoj avanturi oblikovanja začudnih likova i njihova zarazna energija uvjerljivo je garantno pismo zbog kojeg većina gledatelja ipak neće otići kućama nakon dvoiposatnog prvog djela. Gotovo je nevjerojatno koliki emocionalni intenzitet odnosa mogu održavati berlinski glumci unutar rasutog tereta začudne dramaturške fakture, stvarajući gustu mrežu suodnosa podcrtanu Castorfovim uobičajenim reality show video projekcijama. Briljantni glumački ansambl predvodila je Kathrin Angerer u ulozi Fjokle (u Seljacima) i posebno Natalije Ivanovne (u Trima sestrama), čiji je ladymacbhetovski lik beskrupulozne gaziteljice preko leševa u borbi za profit postao centralna točka gorke Castorfove parafraze Čehovljevih motiva. Jeanette Spassova Mašu iznimno uvjerljivo igra kao tempiranu bombu akumulirane frustracije i nesreće, a Maria Kwiatkowsky vješto je najmlađu sestru Irinu portretirala serijom energičnih i začudnih slapstick minijatura. U muškom dijelu ansambla istakao se Trystan Putter koji beskičmenjaka Prozorova igra dirljivo i duhovito, ne osuđujući ga unaprijed, ali i Milan Peschel (vizionar Veršinin), Mex Schlupfer (psihopat Soljoni) te Sir Henry u najzačudnijoj roli Kuligina, čiju čežnju za nezainteresiranom suprugom prati tragikomična anglofona vokalna manira.
  
  U Moskvu, u Moskvu dobra je demonstracija glumačke moći Volksbuhneovog ansambla i reprezentativan uzorak poetike redatelja koji se s tim ansamblom napravio neke od ključnih njemačkih predstava u posljednjih dvadesetak godina. Uokvirena efektnom scenografijom Berta Neumanna, koja i fizički odvaja i razvisuje susprostavljene društvene skupine, U Moskvu u Moskvu ipak pripada manirističkoj fazi umjetnika koji je sa svojim anything goes konceptom istinski uzbunjivao duhove sredinom devedesetih godina. Budući da smo mi u to vrijeme gledali Osmana, neka nama Castorfa, makar i petnaest godina prekasno.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 3. listopada 2010.

Piše: