Dobro skrojena predstava

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Ken Ludwig, Posudi mi tenor, red. Marko Juraga

• 
  Cleveland je grad koji se danas po broju stanovnika sa svojih preko četiri stotine tisuća nalazi negdje oko četrdesetog mjesta u Sjedinjenim Državama, a u tridesetim godinama prošlog stoljeća u koje je smještena radnja komada Posudi mi tenor (Lend Me a Tenor) bio je i znatno manji, te je uvjerljivo oličenje provincije koja karikaturalno teži ostvariti zapažen kulturni uspjeh. To je tema prvog na Broadwayu izvedenog komada Kena Ludwiga koji je već tom praizvedbom 1989. bio nominiran za nagradu Tony za tekst (a nagradu su dobili predstava i glavni glumac). U sljedeća dva desetljeća postao je vjerojatno najpopularniji američki komediograf i pisac libreta za popularne mjuzikle prema broju nagrada i gledanosti predstava. Možda je pomalo paradoksalno da je najizvođeniji u unutrašnjosti Sjedinjenih Država, dakle u provincijskim kazalištima koja je poprilično ismijao u tekstu kojim je započeo veliku scensku karijeru.
  
  Predstava se otvara nestrpljivim iščekivanjem lokalnih ljubitelja umjetnosti da stigne velika talijanska i svjetska pjevačka zvijezda, tenor Tito Merelli koji treba nastupiti u klivlendskoj Operi kao Othello. U hotelskom apartmanu rezerviranom za genijalnog pjevača koji kasni izmjenjuju se lica koja će imati važne uloge u njegovom krajnje neobičnom gostovanju. Ludwig vrlo učinkovito i duhovito ocrtava likove, među kojima je najistaknutiji intendantov pomoćnik Max. On mora obavljati svakojake poslove koje mu nalaže intendant opere Saunders, a sve to zbog ljubavi prema kazalištu i pjevanju, a i intendantovoj kćerki Maggie koja mu te osjećaje jedva uzvraća. Ona sanja o romantici i strasti koju očekuje od pjevača kojem se divi prvenstveno kao slavnoj osobi, jer o glazbi očito ne zna baš previše. Goran Malus vrlo nijansirano interpretira Maxa kao bojažljivog službenika, toliko nesigurna u sebe da dopušta da ga kinji intendant opere. Ta je interpretacija realistička, a komika proizlazi iz neprimjerenosti njegovih ozbiljnih reakcija u smiješnim situacijama, no u pravu se zvijezdu predstave Malus promeće od trenutka kada njegov Max mora zbog stjecaja neobičnih okolnosti zamijeniti Merellija. Tu je jednako uvjerljiv kao potpuno drugačiji lik, a uz to dovoljno dobro pjeva da učini uvjerljivim bitni element zapleta – nesposobnost klivlendske publike da primijeti kako Othella ne pjeva veliki Merelli.
  
  Merellija vrlo uspjelo tumači Ervin Baučić koji kao pjevač nema problema s interpretacijom arija, ali je iznenađujuće uvjerljiv i u kompleksnoj glumačkoj interpretaciji, pokazujući iza tipičnog ponašanja razmažene zvijezde skriveno razumijevanje za druge ljude. Ostali su likovi manje kompleksni, pa čak je i velika uloga Maggie većim dijelom građena na praznoglavosti te djevojke opsjednute zvijezdama i nekom pojednostavljenom romantikom, tako da Vanda Winter tek na kraju – kada Maggie počinje imati iskrene osjećaje, ima priliku pokazati sav raspon svojih glumačkih mogućnosti. Ostale likove Ludwig ocrtava kao duhovite karikature, što glumačkom ansamblu pruža mogućnost za efektne epizode, čak i u relativno malim rolama poput agresivno ljubomorne Merellijeve supruge Marije Mile Elegović ili sopranistice Diane koja u tumačenju Vanje Čirić zorno pokazuje što je sve spremna napraviti da bi došla do slave. Dražen Bratulić u složenijoj ulozi intendanta atraktivno povezuje krajnosti javnog, prijetvorno pristojnog ponašanja i nesuzdržane arogancije i pohlepe koju pokazuje jedino pred Maxom. Davor Svedružić kao hotelski nosač također opsjednut slavnim gostom koristi priliku da se iskaže kao vrhunski komičar, a posebice je zanimljiva kreacija Dubravke Ostojić koja nešto manje rabi gegove, ali čvršćim građenjem karaktera predsjednice Udruge ljubitelja opere postaje pravim utjelovljenjem provincijskog odnosa prema umjetnosti.
  
  Za takvo vrsno predstavljanje glumačkog ansambla Komedije nedvojbeno je u velikoj mjeri zaslužan tekst Kena Ludwiga koji pokazuje vrhunsku vještinu u onome što se u anglofonom teatru naziva „dobro skrojenim komadom“, što je jedan od najbitnijih preduvjeta za stvaranje komercijalnog kazališta. Naša kazališna kritika ne drži mnogo do te vrste, za razliku od filmske koja na svom području komercijalni američki film tj. holivudsku produkciju ozbiljno analizira, nalazeći i u njoj vrhunska djela. Takvim pristupom bi se i u ovom Ludwigom komadu lako našle vrhunske vrijednosti u kombinaciji komedije intriga i zabluda s karikaturalnim karakterima kao vrhunskom načinu nastavljanja tradicije fejdoovskog vodvilja. Pritom se ne radi samo o nepretencioznoj zabavi, iako će mnogi gledatelji i na taj način uživati u ovoj predstavi, nego o slici sredine koja smisao života vidi u kontaktu s celebima (kako se u nas u medijima sve češće tepa slavnima ili onima koje se takvima želi prikazati).

  Takav američki kulturni provincijalizam od prije osam desetljeća djeluje poput zrcalne slike dominantne duhovne klime naše današnjice, a da bi se to prepoznalo nisu potrebne nikakve scenske aktualizacije. Atmosferu nekadašnje Amerike oživljavaju dotjerani kostimi Elvire Ulip, a scenografija Tomislava Ruszkowskog vrlo je funkcionalna u oblikovanju hotelskog apartmana kao mjesta radnje (iako je traženi najreprezentativniji hotelski smještaj toga doba vjerojatno bio nešto kičastiji). Značajan udio u oblikovanju predstave imao je vrsni glazbeni suradnik Krešimir Batinić, a svi su oni pomogli mladom redatelju Marku Juragi u iznimno uspješnoj realizaciji predstave. Juraga nigdje ne koristi redateljske egzibicije te u prvi plan stavlja glumački ansambl, ali bolji znalci vodvilja i njegovih nastavljača znaju koliko je za taj žanr bitan precizno odmjeren i brz ritam predstave i koliko je teško bez greške cijelu predstavu održati u toj vrsti napetosti. Juragi je to nedvojbeno uspjelo, te je tako Komedija dobila vrlo zabavnu predstavu znatnih vrijednosti, koja će zasigurno privući brojne gledatelje.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 26. rujna 2010.

Piše: