I bogati plaču

8. festival svjetskog kazališta, Zagreb, 17. rujna - 2. listopada 2010.: Festival d’Avignon, Falk Richter, Moj tajni vrt, red. Stanislas Nordey, Falk Richter

• Drugoizvedena predstava na ovogodišnjem Festivalu svjetskog kazališta plod je suradnje Stanislasa Nordeya i Falka Richtera koji su, valjda u pauzi između dva ozbiljna projekta, osmislili performans čiji je glavni problem da o bitnim stvarima progovara na pomalo iritantan i prečesto površan način. Imena su doduše obećavala: Falk Richter poznati je pisac i redatelj berlinskog Schaubuhnea, a Nordey glumac i redatelj hrvatskoj publici poznat po nekoliko zapaženih gostovanja na Eurokazu. Nordey se u Mom tajnom vrtu pojavljuje i kao glumac, uz Laurenta Sauvagea i Anne Tismer, a cijela se priča vrti oko intimnog Richterovog dnevnika, koji se unutar predstave rastače u statičnu i scenskom čitanju sličnu intertekstualnu igru troje izvođača. Ovako napisano ne zvuči loše, ali upravo tako postaje kad se zagrebe ispod površine Richterovog i Nordeyevog samodopadnog scenskog teksta.
  
  Richter, koji kao redatelj u Schaubuhneu itekako zna prepoznati uistinu bitan suvremeni tekst, u Mom tajnom vrtu zapliće se u površinske valove salonskog anti-fa ljevičarenja, koji ne prodiru dublje od uobičajene jadikovke o zlim bankarima i zahlađenim međuljudskim odnosima. Stvari postaju još iritantnije kad se na ta opća mjesta studentskih buntova nadovežu i Nordeyeve žalopojke bogatog i situiranog opernog redatelja koji, zamislite užasa, pristaje u Šangaju režirati Wagnerovog Lohengrina, omiljenu Hitlerovu operu, samo zbog prestiža i novaca. Pa onda zgađen sam sobom sjedi u hotelskoj sobi, naručuje muške prostituke i ponavlja sebi u bradu kako je sve tužno, samotno i usrano. Pritom treba napomenuti da se sve to sa scene čuje uglavnom u neprekidnoj statičnoj logoreji, kao da vas je na nekom tulumu udavio poznanik-umjetnik u krizi identiteta koji je popio baccardi-colu previše.
  
  Ima u njihovoj dnevničko-ispovjednoj prozi i zanimljivih dijelova, koji se tiču Richterovih osobnih frustracija njemačkom nacističkom prošlošću i ulogom njegove porodice u svjetskoj revoluciji, ali u gotovo dvosatnoj predstavi pozornost često popušta pred tek neznatno variranim refrenima o teškom životu zapadnoeuropskog umjetnika, uz obaveznu misao koja se neprestano nameće, a dala bi se sažeti u: “nije tebi baš toliko loše koliko kukaš“. Ok, nije lijepo kad ti majka premeće stvari po sobi kad imaš sedamnaest godina i čovjek se vjerojatno zna osjetiti usamljenim dok u nekom azijskom hotelu čeka da za dobar honorar smandrlja neki europski klasik, ali je sve to prerijetko u Mom tajnom vrtu prelazilo rampu i postajalo intelektualnom i emocionalnom svojinom publike kojoj je namijenjeno.
  
  U izvedbenom smislu Moj tajni vrt ostao je oštećen izrazito nedramskim predloškom, pa gotovo polovinu predstave slušamo i gledamo Nordeya kako poput nekog lijevo-liberalnog Zlatka Sudca, u uvijek istoj pozi sa zgrčenim rukama, propovijeda o zlom kapitalizmu i frustracijama iz djetinjstva. Stvari se neznatno dinamiziraju u drugom djelu, u kojem se Nordeyu priključuju jednako statičan i pomalo nezainteresiran Laurent Sauvage, te Ostermeirova Nora Anne Tismer koja pokazuje nešto života i glumačkog umijeća u prilično bizarnoj epizodi o porno revoluciji, u kojoj se protiv zlih kapitalističkih birokrata treba boriti seksualnim sredstvima.
  
  Moj tajni vrt ima simpatičan i vješto osmišljen kraj, u kojem se trudbenici nakon silnih frustracija i problema pitaju kako da nakon svega izvuku zrno pozitive, pa izvade roštilj, poslažu na njega kobasice i otvore bocu crnog vina. Da su bar to napravili dva sata ranije, i mi i oni ljepše bi proveli večer.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 19. rujna 2010.

Piše: