Sami zajedno

8. festival svjetskog kazališta, Zagreb, 17. rujna - 2. listopada 2010.: Peeping Tom, Belgija, Ulica Vandenbranden 32, red. Gabriela Carrizo, Franck Chartier

• „Otuđenje kao naša sadašnja sudbina postignuto je samo zbog nevjerojatne okrutnosti ljudskih bića prema drugim ljudskim bićima“, upozorava Ronald David Laing dajući šlagvort pisanju o predstavi koja je otvorila ovogodišnji Festival svjetskog kazališta. Belgijska skupina Peeping Tom spomenuto otuđenje i okrutnost ušila je u fascinantni performans Ulica Vandenbranden 32, koji svojom suptilnom koncepcijom i izvođačkom izvrsnošću predstavlja dobrodošao eksces na sceni središnje hrvatske nacionalne kuće.
  
  Ulica Vandenbranden 32 počinje tiho i potmulo; u lijevom kutu tinja vatra, velika ciklorama tmurnog neba nadmoćno nadvisuje par ofucanih kućica na nekoj planinskoj nigdini, u pozadini zavija hladni vjetar. Stanovnici tih nastambi predstavljaju se u seriji kratkih plesnih etida koje bez riječi upečatljivo ocrtavaju osnovne odnose u maloj zajednici: usamljena trudnica, mladi, prividno sretni ljubavni par i dvojica osebujnih došljaka susreću se na uskoj čistini prekrivenoj prhkim snijegom, na kojoj se zatomljena psihička stanja sudaraju s naučenim društvenim ulogama. Redatelji Gabriela Carrizo i Franck Chartier pritom priču grade u gotovo lynchovskoj maniri, s iznenadnim prijelazima iz stvarnosti u podsvijest opisanih likova, pa se realna okrutnost otuđenosti jezivo prelama sa željama i strahovima koje otuđenost neizostavno perpetuira.
  
  Ulicu Vandenbranden 32 zagrebačkoj publici predstavilo je petoro vrsnih plesača, čija je neupitna zanatska virtuoznost na granici novocirkuskih akrobacija maštovito podržala začudnu autorsku koncepciju komada. Fascinantna tjelesna gipkost Sabine Molenaar uvjerljivo je odražavala potisnute strahove mlade žene, a Jos Baker posebno je upečatljiv u duhovitom solu u kojem na hipertrofiran način tjelesnošću iskazuje strah pred nepoznatom opasnosti. Marie Gyselbrecht suptilno i nenametljivo iskazuje blues usamljene izopćenice, a Hun-Mok Jung s humornim odmakom tumači lik čije predodžbe o društveno prihvaćenom ponašanju odudaraju od prosjeka. Najpotresniju ulogu ostvario je mladi Seoljin Kim, tumačeći zaljubljenog patnika kojeg ni društvena represija, poruga, poniženje niti olujni vjetar ne mogu spriječiti da ucviljeno voli pred Njenim zatvorenim vratima. Količina elaboriranih emocija koje Kim emanira mimikom, gestom i pokretom stvara fascinantan, nježan portret gubitnika sa srcem na dlanu, koji svojom čistom namjerom predstavlja jedan od rijetkih optimističkih naglasaka Ulice Vandenbranden 32. Uz plesače, članica zajednice je i osebujna mezzosopranistica Euridike De Beul, bez čije bi autoritativne interpretacije songova, u rasponu od Bellinijeve Casta diva do Shine On You Crazy Diamond Pink Floyda, čemer otuđenosti u ulici Vandenbranden doista bio teško podnošljiv.
  
  Ulica Vandenbranden 32 nakon prošlogodišnje Lauwersove Isabelline sobe još je jedan izdanak nove belgijske scene na Festivalu svjetskog kazališta koji uvjerljivo potire granice između plesnog i dramskog teatra, stvarajući djelo koje se opire klasifikaciji po ustaljenim mjerilima. Stanovnici ulice Vandenbranden sami su i kad su zajedno, oni su, riječima Travisa Bicklea, „Božji usamljeni ljudi“, čiji se unutrašnji nemiri katkad doimaju realniji od stvarnosti, a realnost koja ih okružuje katkad zna bit surovija od mašte. Članovi skupine Peeping Tom tomu su dobro poznatom paradoksu podarili zastrašujuće uvjerljiv život na sceni.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 18. rujna 2010.

Piše: