Nekorektna korektnost

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Jean-Baptiste Poquelin Molière, Tartuffe, redatelj: Marco Sciaccaluga

• 
  Iza svake repertoarne odluke koja uključuje postavljanje klasičnog dramskog teksta trebao bi stajati vraški dobar razlog. Nije pritom bitno da je riječ o radikalnoj aktualizaciji, niti je suvremeni kostim i scenska oprema ikakav jamac uspjeha, ali klasik će na teatarskoj sceni zaživjeti tek kad nekom pođe za rukom „zamijeniti mrtvog dramatičara i ponovno stvoriti dramu“, kako bez okolišanja o reinterpretaciji kanonskih djela piše Michel Saint Denis. Recentne postavke Shakespearea i Ibsena u Dramskom kazalištu Gavella svojom su konzistentnom redateljskom vizijom i neukrotivom izvedbenom maštom dojmljivo nanovo stvarali dramu. Moliereov Tartuffe u režiji Marca Sciaccaluge nasuprot tome tek je prašnjava scenska ilustracija davno napisanih stihova, gdje se najuočljivija nadogradnja mrtvog slova na papiru ogleda u mukotrpnom radu umjetnika koji je pažljivo oslikao kičasti dekor.
  
  Talijanski redatelj korektno je i solidno obavio posao u Zagrebu, sklopivši predstavu bez mnogo praznih mjesta, kulise Jeana Marca Stehlea imale su upravo toliko prolaza da mizanscena nesmetano teče, a kostimi Marite Ćopo upravo toliko volana da sve skupa izgleda autentično i šarmantno. Sva itekako aktualna i suvremena problemska pitanja Molièreovog djela, cijela ta studija zarazne (samo)obmane sveprisutnim licemjerjem s pozornice je dopirala u integralnom obliku, kako je pamtimo iz srednjoškolskih udžbenika, bez želje da redatelj i jednim jedinim potezom pokaže kako mu se angažman ne sastoji tek od puke regulacije prometa na sceni. Na kraju smo dočekali i Kralja Sunce koji je žmirkao u pozadini, a blijedi ironijski odmak happy enda kojeg nam omogućava dobri i milostivi gospodar nije umanjio dojam kako je novi zagrebački Tartuffe tek odrađena stavka u repertoaru, bez istinskog kreativnog prinosa gostujućeg redatelja.
  
  Tako zamišljena predstava s nezainteresiranim glumačkim ansamblom pretvorila bi se u posvemašnji debakl, ali upravo su pojedinačne glumačke kreacije bitno podigle kvalitetu cjelokupnog projekta. Mahom mlađi članovi Gavellinog ansambla očigledno su Tartuffea shvatili kao dobar poligon za brušenje vlastitih glumačkih mogućnosti igranja u stihu, i u toj su igri većinom postigli solidan uspjeh. Ozren Grabarić u naslovnoj roli ostvario je još jednu značajnu ulogu, igrajući arhetipskog licemjera bez gestualne maske patološke zloće, sa znalački doziranim eksplozijama gnjeva i gađenja prema ljudima koji ga okružuju. U licemjernom društvu u kojem ljudska prava nikada nisu bila više spominjana i grublje kršena, netko poput Tartuffea paradoksalno ispada ponajmanji licemjer, jer njegovi postupci samo dosljedno i bez ostatka promoviraju načela koja nas sve više okružuju u svakodnevnom životu. Nedavni Jovanovićev ljubljanski Tartuffe u kreaciji Igora Samobora izdvaja se iz mase svojim bolesnim izgledom, a Savinov beogradski kojeg igra Dragan Mićanović otvoreno je perverzan i izopačen. Grabarićev licemjer je samo jedan od nas, čovjek koji se od drugih razlikuje tek zbog hrabre odluke da hoće sad i hoće sve, i tako izgrađen lik u maštovitijoj režijskoj koncepciji mogao je rezultirati predstavom koja bi bila puno više od korektno pročitane lektire.
  
  Zaluđenog Orgona, manekena svih totalitarnih ideologija, tumači Enes Vejzović, odlučujući se za rizični izraz na granici groteskne karikature, s promjenjivim uspjehom. Vejzović Orgonovu tragičnu očaranost lukavim manipulatorom igra predoslovno i jednoobrazno, predstavljajući ga kao smiješnu budalu koji zlu namjeru ne prepoznaje ni kad ga lupa po glavi, pa u tako zamišljenim geg situacijama ne dolazi do izražaja sve tragikomičnost njegovog položaja. Nataša Janjić kao Orgonova žena Elmira duhovitom je središnjom scenom s Tartuffeom i skrivenim suprugom još jednom podsjetila na činjenicu da u matičnom teatru dobiva premalo prostora kao (potencijalno vrsna) komičarka, a Dijana Vidušin srčano je i zaigrano predstavila drčnu Dorine. Ivana Roščić i Hrvoje Klobučar s mjerom su se poigravali klišeiziranim zapletom vlastitih likova, a Dubravka Miletić vehementno je i uvjerljivo ocrtala zastrašujuću ideološku zaslijepljenost gospođe Pernelle. Sven Šestak, Filip Križan, Nenad Cvetko, Đorđe Kukuljica i Ivana Bolanča korektno su, ali bez zapaženijeg bljeska izvršili povjerene im zadaće, a spomenuti treba i savjetnika za scenski govor Tomislava Rališa, uz čiju su pomoć glumci bezgrešno i tečno progovorili kongenijalnim stihovanim prijevodom Vladimira Gerića.
  
  Prva jesenska premijera u Gavelli čista je i pomalo blazirana reinterpretacija klasičnog predloška, koja će bez sumnje mnogom školarcu pružiti živu ilustraciju papirnatih likova koji ga salijeću na satovima hrvatskog. Ako bi se dojam o Gavellinom Tartuffeu morao sažeti u jednu riječ, bila bi to vjerojatno – korektno. Ima li užasnijeg epiteta u opisivanju nekog teatarskog čina?
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 14. rujna 2010.

Piše: