Razbijene zdjele, pojedene mendule

56. Splitsko ljeto: Carlo Goldoni, Ribarske svađe, red. Vinko Brešan

• 
  Goldonijeve Ribarske svađe u režiji Vinka Brešana i preradi Ive Brešana, premijerno izvedene 9. kolovoza 2009. na 55. splitskom ljetu, našle su se na programu i ovog ljeta.
  Prilikom ove ambijentalne izvedbe Goldonija u Splitu, ali i svih prethodnih izvedbi koje je u sličnom duhu oživio i adaptirao Ivo Tijardović, poslije i Ante Jelaska, valja se prisjetiti splitskih i kjođanskih pejzaža slavnoga splitskoga slikara Emanuela Vidovića, koji je već na početku 20. stoljeća ukazao na ambijentalnu sličnost dvaju mediteranskih gradova. Slikao je Vidović sumorne pejzaže Chioggie koji nisu napučeni svadljivim ribarima, ali jesu svim njihovim sjetama koje cirkuliraju i u nekim Goldonijevim dramskim tekstovima.  
  Ambijentalni teatar u scenografiji Vesne Režić sretno je ostvaren u splitskoj Lučici s pogledom na kaštelanski zaljev, gdje se je sljubila kamenita obala s inscenacijom drvenoga mola i gdje će pristati nadolazeće barke napučene muškim dramskim likovima. Naime te su barke identične stvarnim barkama koje današnjem Splitu pokušavaju vratiti mediteranski sjaj zvučnim imenima kao što je Falkuša i lutalačkim multikulturalnim i interdisciplinarnim projektima o Mediteranu, a s kojih u Brešanovoj adaptaciji silaze goldonijevsko – tijardovićevski likovi. Ovakva inscenacijska ideja nosi izniman simbolički naboj kulturne politike Dalmacije koja svakodnevno gubi bitke u tendencijama da oživi tijardovićevski Split, da revitalizira kulturnu baštinu i tradiciju Dalmacije. Taj scenografija otključava šifre centralizma današnje Hrvatske koja provincijalizaciji prepušta dalmatinske gradove, a koji bi trebali po uzoru na druge mediteranske urbane sredine postati kulturni centri.
  
  Nažalost dalmatinski su grad/ovi prepušteni diletantizmu i nemoći, a u njima životare i malobrojni ribari koji su istodobno i pošteni i zli (skloni ubojstvu). Ovi su tijardovićevski ribari pošteni i duhovni sa sitnim manama pod pokroviteljstvom goldonijevske blagonaklone kritike, a koja se u našoj literaturi može mjeriti s kranjčevićevskim osjećajem za mikrokozmos, za socijalnu osjetljivost prema subalternim i poniženim slojeva društva, dok su s druge strane to ribari i krležijanske provenijencije koje ne hrču u svojoj kratkovidnosti, ali koji su ogorčeni, katkad sjetni i skloni zločinu. Zbog ovakvoga čitanja mediteranske kulture koji ipak nije sretno ostvaren na širem planu, režiseru i scenografkinji se može oprostiti slaba akustična ostvarenost, jer je u ovome komadu s malo sjete, a mnogo konfrontacijske klime chiozzottskih, odnosno splitskih baruffa, ona ipak u drugom planu.
  
  Sjetne replike imale su funkciju da opravdaju dopisanu Brešanovu završnu scenu i takva je ona kada u splitskom sutonu Šjora Libera (Ksenija Prohaska) govori o siromašnom jelovniku dalmatinske trpeze. No ova replika ipak nije mogla ponijeti tragičnu propast ribarskih egzistencija, iako je zamišljena u vojnovićevskome duhu sutonskih sjeta dubrovačke aristokracije. Ova se je replika potopila u burama vehementnih baruffa potaknutim điloznošću kako siromašnih splitskih djevojaka/udavača Lucijete (Marije Škaričić), Keke (Ane Gruice) i Uršule (Andrijane Vicković), njihovih angažiranih majki Šjore Libere (Ksenije Prohaske) i Šjore Paškve (Silvane Stanić), tako i njihovih muških parnjaka. Ona se utopila i u sretnoj dosjetci karikiranoga bračnoga para Šjore Libere (Ksenije Prohaske) i Parona Furte (Neno Srdelić). Dok je Ksenija Prohaska rasna ljepotica njezin je partner Neno Srdelić redikulozni mucavac koji je zamišljen prema ideji Joška Juvančića u zagrebačkoj izvedbi Ribarskih svađa, u kojoj je Predrag Vušović genijalno interpretirao tako zamišljen lik. U Brešanovoj režiji taj neobični bračni par podsjeća na francuske karikature na kojima se prikazuju maleni muževi uplašeni predimenzioniranim ženama.
  
  Mladi ribari Ivanko (Mijo Jurišić) i Bepo (Slavko Sobin) u sukobu su s Krištom Linčinom (Zdeslav Čotić) koji kao neki cvrčak iz Ezopove basne izvodi makaronske songove turističke propagande zimmerfrei koje redatelj uvodi prema uzoru na strane kabaretske elemente, te tako biva prvi ezopovski cvrčak koji je radišan jer se bavi turizmom. Međutim dok je điloznost / ljubomora ženskih likova motivirana kako udavača sindromom, tako i iracionalnom trač – ljepota sindromom koji se u goldonijevskoj provenijenciji pokazuju univerzalnim kategorijama, pa su sretno i vječno aktualni, dotle je pokretačka poluga gotovo otelovske điloznosti muških dramskih likova nemotivirana i neopravdana. Režiserova namjera da izbjegne goldonijevski melodramatski završetak i zamijeni ga gotovo šekspirovski krvavim nije uspješno zaživjela: Vinko Brešan o tome piše: „Dalmacija nije mediteranska Arkadija. To nije ugodno mjesto gdje sretne žene vezu merle na kušinima i pivaju. To nije mjesto gdje je jedini problem temperament ljudi koji ih dovede do malih svađa, ali se na kraju sve sretno završi. To je prelijepo mjesto u kojem žive nesretni ljudi koji rade ono što ne žele, koji imaju vizije i  ambicije onoga što nikada neće doći. To je mjesto u kojem vlada korupcija i gdje vlast i bogatstvo idu ruku po ruku. To je mjesto gdje vlada neukus i kič. Sve svađe proizlaze iz frustracija i nikada se ne završi dobro. To je razlog zašto radimo Ribarske svađe danas“
  
  Doduše, treba napomenuti kako sam Carlo Goldoni nikada i nije zamislio Ribarske svađe u prostoru mediteranske Arkadije, i kako je ta naša sjeta i nostalgija za prošlim vremenima koja su navodno bila pastoralna samo falsificirana predrasuda, pogrešan i varljiv osjećaj koji nas navodi na lamentaciju za izgubljenim zavičajima, za izgubljenim vremenom. Stoga je Goldoni kao svjetski klasik znao dati pravu mjeru i stvarima i bićima, znao je da se baruffe izmjenjuju u nedogled, ali da su one dobrodušne i folklorističke i u takvom univerzalnom kontekstu vječno žive. Taj Goldonijev dramski predložak nije nipošto komad čija se dramska struktura valja razbijati, jer on vječno osvaja publiku kao neka vrsta teatro povero, kao onaj prostor koji nikad nije bio pastoralan, ali koji je publici uvijek podržavao nadu i vjeru u moć smijeha, u prevladavanje nedaća, u stoicizam ljudi na morskim prostranstvima. Stoga je ovakav zahvat u Goldonijev predložak bio suvišan, osobito kada znamo za recimo Amerikansku jahtu u splitskoj luci Milana Begovića koja je tako sretno impregnirala komičnu stranu otelovske ljubomore. Danas nam se čini kako stojimo pred propašću ovih ribarskih trilogija, pred propašću naše infantilizirane slike o Dalmaciji.
  
  Međutim, redatelj bi trebao znati da svaka infantilizacija vodi u podcjenjivački stav, jer to naše sinovljevsko pokroviteljstvo iz futura, pokroviteljstvo retrospektivnoga oka znači podcjenjivanje i umanjivanje prošlih života. Da je redatelj inzistirao na infantilizaciji Dalmatinaca vidljivo je u govoru i mimici glumaca koji su pred našim očima glumili velike curice i dječake, koji se na kraju čak i pokolju. Infantilizacija je ista kao i barbarizacija i uvijek je smanjivanje stvari i bića na guliversku mjeru. Fortisovo Putovanje po Dalmaciji, infantilizacija mediteranskoga prostora u kojemu imamo čast živjeti iz očišta historiografija svjetskih i europskih moćnika nije naš pogled na svijet. Dalmacija nije prostor ni dobrih divljaka/morlaka ni infantiliziranih velikih curica i dječaka već svijet ljudi s nesretnom i turbulentnom prošlošću, neizvjesnom sadašnjošću, ali i nadajmo se sretnijom budućnošću. To je prostor Ruđera Boškovića, Marka Marulića, Marina Držića, kao što je prostor i ribara i težaka i pritrujene povisti, što uvijek jamči i kvalitet. Ako je i Carlo Goldoni u svojim kazališnim tekstovima i memoarima pisao o Dalmaciji s najdubljim poštovanjem, zašto da mi infantiliziramo svoje ljude i krajeve?
  
  Vlast u teatru
  
  Stoga Goldonijeve Ribarske svađe prema Tijardovićevom prijevodu i režiji uglednog filmskog i kazališnog redatelja Vinka Brešana i adaptaciji velikoga dramskoga pisca Ive Brešana potvrdili su nam još jednom točnom i fukoovsku tezu koja govori o disidentstvu kao konstruktivnom kotaču u službi političke moći i društvene hijerarhije. Naime težnja da se svijet Goldonijevih likova upregne u polugu angažirane i tendenciozne poruke nalikuje na obrnuti i slavni brešanovski teatar, nalikuje na nekog Shakespearevoga Hamleta koji bi glumio nedokučivi mu svijet Mrduše Donje. Zamislite danskoga kraljevića kako se napreže da prodre u mentalitet donjomrdušanske filozofije, vidjet ćete simplificirane, ali ne i manje važne filozofije goldonijevsko-tijardovićevskih ribara oko koji se pletu, inače duhoviti songovi Mate Matišića o cimerfraj kulturi dalmatinske obale, koja bi trebala ukazati na frustracije i zlokobni usud Mediterana u dalmatinskim gradovima. Dok su pokretači dramske radnje điloznost tijardovićevskih ljubavnika, dok su animirani objekti uprženi bademi i zdjele koje su ispražnjeni od svake simbolike, koji čak štoviše trebaju pobuditi nostalgiju za tijardovićevskim splitskim akvarelima, za siestom i sutonima, kao i emotivnu obojanost i angažiranost prema martiriju ribarskih sudbina.
  
  Stoga se s pravom pitamo zašto nas pisac poziva na odgovornost, nas koji sve to „mirno gledamo“. Ta replika notara Iže (Joška Ševe)  dojmila se kao da se u jednom trenutku Marlon Brando (Vito Corleone) okrene prema kameri i kaže uspavanim i lijenim couch potatoeima: Kako ste mogli dozvoliti da se poubijaju talijanski mafijaši, ili pak da nas Leonardo DiCaprio usred radnje pozove na odgovornost zbog pokolja njujorških bandi. To što su Uršula i Lucijeta razbile zdjele, pojele mendule što mi imamo s tim? Naime, možda bi i domišljaj Ive Brešana bio i moguć, pretvarajmo se da je Goldonijev dramski predložak sretno odabran, da je Brešanov tekst sretno nakalamljen na goldonijevsko-tijardovićevski svijet ljudi koji se ne bave politikom, ali se politika tako okrutno bavi njima, da je animirani objekt u ovoj drami imao smisla. Konfuzna i nujna pitala sam se nije li možda sve to skupa moglo imati smisla da je animirani objekt imao simbolički naboj, da su, da su recimo, recimo Svagušine krafne bile u Krištinim rukama umjesto uprženih badema. Kao junak zagrebačkog animiranoga filma, kao profesor Baltazar prolazila sam splitskim ulicama Svagušinih pekarnica i Kerumovih trgovačkih lanaca, danas gradom rođaka i profitera i dosjetila se krafni kojima su čak i navijači splitskoga kluba Hajduk obasuli nogometni stadion Poljud, sjetila se dovitljivih mladaca koji su Marulićev spomenik odjenuli u žute plastične vrećice Kerumovih dućana.
  
  Pa kako ih se onda nije dosjetio pisac koji je još sedamdesetih godina u ogledalu mimezisa pokazao razbarušene glave kulturtragera Mrduše Donje? Izvadim kazališnu knjižicu i vidim kako je scenski pokrovitelj glavom, bradom i računom Marko Svaguša, nevjerno znam da je gradonačelnik Splita Željko Kerum, dok intendantski duh gospodina Mucala negdje nekud fantazmagorično luta i sanja o izvedbi Aristotelovih „drama“, dok u Brešanovoj režiji goldonijevsko – tijardovićevski ribari prolijevaju krv od rajčica zbog uprženih badema. Anakronizmi koji su nastojali aktivirati vezu prošlosti sa stvarnošću: kaići s tendama i cimerfraj pomama, ili naklapanja o saborskim govorima, koji imaju više izvorne gluposti i apsurdnosti u stvarnosti, nego u stiliziranoj adaptaciji Vinka i Ive Brešana ostavili su nas na jednom velikom prosceniju theatrum mundi u kojem su oči širom zatvorene, u kojem su se „Negromanti od Velicijeh Indija“ spustili s povlaštenoga mjesta najvećih kritičara među one koji ovoga puta trebaju biti kritizirani. Nadamo se da ćemo sljedeći puta vidjeti znane svjetove Ive Brešana, a i Vinka Brešana na njihovim mjestima za koja su se inače tako teško izborili, na mjestima koje nude jasnu panoramu povlaštenu teatarskome oku.
  
  © Viktoria Franić Tomić, KULISA.eu, 3. rujna 2010.

Piše: