Suočavanje s izgubljenim pamćenjem
56. Splitsko ljeto: Bilješka uz predstavu HNK Split, Ivan Kovačić, Smij i suze starega Splita, kao temelj Obrazloženju nagrade Judita dodijeljene redatelju Goranu Golovku
-
Radosni susret s predstavom HNK Split na 56. Splitskom ljetu Smij i suze starega Splita Ivana Kovačića upućuje nas na važan teatrološki smisao ambijentalnog teatra. Naime, postoje dvije mogućnosti izvođenja predstava pod vedrim nebom. Prva je mogućnost, nažalost često i praksa, prenošenje predstave iz kazališne kuće u neki otvoreni prostor grada. Za takvu predstavu se na ovom ili onom trgu izgrađuju pozornica-kutija i podižu tribine za gledatelje. Nastoje se imitirati uvjeti zatvorenog kazališta. A to je, gledajući s pozicije teatrološkog interesa, posve bezrazložan čin jer su prirodni uvjeti izvođenja takve kućne predstave ipak mnogo čišći i bolji u samom kazalištu. Scenografija pozornice-kutije u kazalištu gledateljevu oku sugerira tek ono što se njezinim znakovljem i metaforikom želi emitirati. Izgrađena, pak, pozornica-kutija na trgu nije u stanju gledateljevo oko koncentrirati isključivo na sebe jer u njegovo vidno polje zalazi i ono što je s jedne i druge njezine strane i, osobito, sve ono što pulsira povrh njezine omeđenosti, stvarne kuće, drveće, nebo… I tada se događa neprekidna poništavanja umjetničkog realiteta scene i njezine metaforike sa stvarnim realitetom otvorenog prostora. Estetika pozornice-kutije, sa svojim sporazumom s publikom da je ono što se gleda stvarnost, ne trpi ispreplitanje svoje iluzije stvarnosti sa stvarnom stvarnosti. Istinska stvarnost ruši čaroliju uvjetnog svijeta pozornice-kutije. Osim toga, gledajući i praktično, pored već postojećeg zatvorenog kazališta nije nimalo isplativo njega imitirati/izgrađivati pod otvorenim nebom.
Sasvim drugačije, i u ovom slučaju zaista teatrološki razložno, stoji s drugom mogućnošću, s izazivanjem predstava u stvarnom ambijentu. Radi se o posve drugoj estetici, onoj koja prirodni ambijent poima kao smisaoni i sadržajni razlog situiranja određenog djela baš u onom prostoru koji samim sobom priziva rađanje predstave tog djela u svom okrilju. Stvarni ambijent se smislom svog zračenja, svoje arhitekture, svoje dramatičnosti, povijesti, asocijativnosti s minulim događanjima u svom okružju, nudi kao stvarno mjesto određene dramske radnje. Štoviše, on se očituje kao poticatelj i tvorbenik radnje određenog dramskog djela. Pritom, dakako, to ne treba doslovno shvatiti. Primjerice: splitski perstilski protiron nije uistinu bila predvraće tebanskog Kreontova dvora, nego zalaska u odaje rimskog imperatora, pa je ipak za davnu i čuvenu predstavu Sofoklove Antigone funkcionirao kao stvarno mjesto zbivanja tragedije, i to stoga jer je sa svim svojim povijesnim asocijacijama, kao i svojom monumentalnošću, emitirao moć vladara uopće. Ambijentalna stvarnost je za ambijentalnu predstavu, dakle, uvjetna. I upravo stoga, zahvaljujući svojoj uvjetnosti, nadograđuje konkretnost predstavne fabule i univerzalizira svoj značaj i povijesnu ulogu u kontekstu predstave u svekolike vremenske i prostorne lokacije (u slučaju spomenutog primjera sraz jedinke sa svjetovnom moći).
Iz ove sadržajne asocijativnosti ambijenta i njegove sposobnosti da iz svog zračenja potiče dramske impulse predstave, pa čak i da u interakciji s tekstovnim podacima djela postaje ono što i nije, valja sagledati vrijednost režije Gorana Golovka, odnosno teatrološku vrijednost njegove gradnje predstave Smij i suze starega Splita upravo na bivšem splitskom groblju Sustipan (raskopanom i poništenom1959). Stoga ova bilješka teži ovakvom zaključku:Predstava Smij i suze starega Splita, očitovala se kao ambijentalna predstava, u skladu s estetikom ambijentalnog teatra, tim važnim teatrološkim smislom izvođenja predstava na otvorenom. Smještajući predstavu upravo na bivšem splitskom groblju Sustipan, Goran Golovko je sa svojim suradnicima i glumačkim ansamblom HNK u Splitu postigao čudesnu oživljenost života naših djedova i pradjedova koja kao da je mistično izranjala baš iz utabanog grobišta i zalazila u našu drukčiju sadašnjost, da bi nas patnjom siromaštvom, smijom i suzama otaca suočila s izgubljenim pamćenjem kojem smo u svojoj preuzetnosti čak zatrli i spomenike njihova vremena.
Režiju predstave valja držati vrijednom ne samo poradi njezine sukladnosti s etnografskim svojstvima tekstovnog predloška, nego i stoga jer je posvjedočila čudesnu estetsku energiju koja izbija iz stvarnog prostora i očituje se kao smisao i sadržaj kazališne činjenice – što je jedno od temeljnih vrijednosti ambijentalnog kazališta.
Bilješka uz predstavu HNK Split Smij i suze starega Splita Ivana Kovačića (dramatizacija Olja Lozica) kao temelj Obrazloženju nagrade Judita dodijeljene na ovogodišnjem Splitskom ljetu redatelju predstave Goranu Golovku
© Vlatko Perković, KULISA.eu, 21. kolovoza 2010.
Piše:

Perković