Neuspjela estradizacija kazališta

Scena Gorica, Velika Gorica: Aladin i čarobna svjetiljka, prepjev Enes Kišević, koncept i režija Senka Bulić i Matko Brljević

• 
  Nova predstava Scene Gorica i prije premijere bila je burno popraćena u medijima. Razlog nije bio odličan novi prepjev Enesa Kiševića niti suvremeni pristup poznatoj priči, kako se najavljivalo, nego pjevač Luka Nižetić, kojemu je uloga naslovnog junaka prvo stupanje na profesionalne kazališne daske. Medijska pažnja je dobivena, no je li to dovoljno?
  
  U svima znanoj priči zli čarobnjak predstavlja se Aladinu kao davno odbjegli stric te ga nagovori da se u opasnim pećinama dokopa čarobne svjetiljke. Osjetivši da se iza opakog plana skriva prevara, Aladin zadrži svjetiljku te, otkrivši njene moći, krene u upoznavanje svijeta uz usputno ispunjavanje pokoje želje, od osvajanja lijepe princeze do njenog spašavanja od ruku zlog čarobnjaka i bajkovitog kraja po ključu živjeli su dugo i sretno.
  
  Senka Bulić i Matko Brljević, koji zajednički potpisuju koncept i režiju, predstavu su postavili u ogoljelom scenskom prostoru kojega su značenjski oblikovali i mijenjali sama radnja i glumci. Prostorna nedefiniranost otvorila je mogućnost brzih izmjena scena, odvijanja paralelnih radnji te elegantnog prenošenja pripovjednog u igrani element, no u tim skokovima neki dijelovi kao da su putem izgubljeni te je sadržajna nit u cjelini mladim gledateljima bila poprilično teška za praćenje. Igrani dijelovi ispreplitali su se s pjevačkim i plesnim u pomalo forsiranoj razigranosti te je scenska igra na trenutke podsjećala na neuspjelu lakrdiju.
  
  Luka Nižetić nije uspio oblikovati lik Aladina, a na sceni je više igrao sama sebe. Tomu u prilog idu trodnevna brada kojoj nije mjesto na licu mlađahnog naslovnog lika, šiška što je virila iz turbana i asocirala na pjevačevu civilnu frizuru te plesni pokreti koji kao da su ispali iz njegovog spota. Sam rimovani tekst nije uspio glumački oblikovati, dobrim ga dijelom recitiravši s naslonom na ritmu i rimi a ne na značenjskom sloju. Također, prenaglašeni i nemotivirani pokreti rukama ukazivali su na scensku nelagodu koju je prikrivao i pretjerano nasmiješenim nastupom bez stupnjevane emocije.
  
  Ana Karić i Špiro Guberina kao Aladinova majka i sultan dokazali su da su (čak i uz zalutalog Nižetića) istinske glumačke veličine. Poprilično plošan lik majke Ana Karić je vrlo uspjelo transformirala iz starice, koju je odlično dočarala scenskim držanjem i gestom, u mlađahnu ženu prepunu energije i života, oslikane u znatiželjnom pogledu i mimici. Guberina je mudrost zrelog sultana zamijenio staračkom zaigranošću uz elemente karikaturalnosti i groteske. U dijelovima je bio slabije razumljiv, što je mučilo još neke glumce nenavikle na glumu s (nepotrebnim) bubicama te je počesto dolazilo do pretjerane buke i komunikacijskog šuma.
  
  Ana Vilenica lik princeze oblikovala je piskutavim glasom s naglaskom na onomatopeji, što je na prvu loptu zvučalo kao simpatična karakterizacija razmažene princeze. S razvojem predstave tako zadan lik ostao je stajati na mjestu no, nasreću, bila je dozirano prisutna na sceni te nije došlo do zamora. Kao zli čarobnjak Marinko Leš je uspjelo iza naglašenog lažnog osmijeha krio podsmijeh te iznenadne provale mračne zloće. Stipe Kostanić bio je duhovito karikaturalan kao sultanov savjetnik.
  
  Plesači Vladimir Atomic Smud, Elvis Hodžić, Davor Ćiković, Zlatko Čančar, Martina Drezga, Miroslav Mlinar, Domagoj Lučić i Dino Perenski bili su vrlo dobri u pokretu koji je koreografkinja Irma Omerzo oblikovala s naglaskom na hip hopu i breakdanceu. Tek je bila prisutna nedovoljna usklađenost, što će se, vjerujemo, tijekom sljedećih izvedbi popraviti.
  
  Tomislav Ćurković oblikovao je glazbu modernog prizvuka koja je pogodila Aladinovo prostorno i vremensko okruženje. Stihove Enesa Kiševića dobro je uglazbio, no na trenutke je bila prisutna nedovoljna razumljivost. Nažalost, prečesto je spuštao predstavu u prostore turobnosti, što je pratilo i svjetlo Nikše Mrkonjića. Kostimi Silvija Vujičića apstraktnim su elementima vrlo dobro vizualno popunjavali scensku prazninu te su odlično karakterizirali likove.
  
  Aladin i čarobna svjetiljka idejno je zanimljiva, no djeci pretjerano mračna te nedovoljno duhovita i razumljiva predstava. Jedan od ključnih problema leži u odabiru glavnoga glumca, koji bi trebao nositi predstavu a ne plivati nošen njenim ritmom i valovima. Dovođenjem Luke Nižetića, Scena Gorica dobila je veliku medijsku podršku, što su pokazale brojne televizijske kamere i navijačka publika na premijeri, no na kvalitativnom planu je riječ o medvjeđoj usluzi.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 23. lipnja 2010.

Piše: