Pregusto tkanje bajke

Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb: Ivica Boban (prema bajci Charlesa Perraulta), Mačak u čizmama, red. Ivica Boban

• 
  Nakon operne inačice u dječjem kazalištu Dubrava, dlakavi mudrijaš u prepoznatljivim crvenim čizmama zavladao je drugi put ove sezone na zagrebačkim pozornicama. Uz podcrtavanje ljudskih osobina koje bi trebale biti vjerne pratilje odrastanja (plemenitost, snalažljivost, mudrost, sreća te vjera u sebe i svoje bližnje), redateljica Ivica Boban, koja je Perraultovu priču i dramaturški obradila, ključ za novo postavljanje klasika dječje književnosti pronašla je u društvenoj aktualizaciji. I, čini se, pogriješila. Njezin Mačak, istina, kroči bajkovitim prostorima nastanjenim princezama i prinčevima skrivenim ispod vela siromaštva, ali i u potpunosti nepripadajućim im Modnim mačcima, njihovim kolegama hračcima, menadžerima i ostalim zalutalim društvenim i inim elementima današnjice. Djeca kojoj je predstava namijenjena (5+) još uvijek nasreću ne znaju za Modne mačke i ostale zvijezde bez pokrića, te im njihovo prozivanje na sceni ne znači puno, posebice kad je u funkciji tek (promašenog) prvoloptaškog izazivanja smijeha. Također, nepotrebno ih je u bezbrižnim godinama opterećivati menadžerskim pozicijama kao mjerilom uspjeha.
  
  Za razliku od čestih kritika domaćim predstavama za djecu zbog suvišnog dijalogiziranja ili pripovijedanja koje zatomljuje scensku igru, Mačku u čizmama mogli bismo uputiti sasvim oprečnu primjedbu. Radnja pomalo preduge predstave toliko je pretrpana vizualnim i auditivnim znakovima i događanjima da je scenskom zasićenošću stvarala umor malih gledatelja. Zadržavanju njihove pažnje ne pogoduje ni stalni visoki ritam scenske igre bez usporavanja i odmora, što ubrzo postaje zamorno.
  
  Filip Križan efektno je i dozirano počovječio mačka te je bio izuzetno gibak i dinamičan u pokretu, no nametnuti mu brzi ritam izgovaranja replika nije dopustio izgovorenim riječima da sadržajno i emocionalno ožive u djeci te je onemogućio bolju interakciju s publikom.Tomislav Krstanović korektno je glumački oblikovao Mačkovog gospodara, poštenog i naivnog najmlađeg mlinarevog sina. Mitja Smiljanić bio je uvjerljiv kao odbojni najstariji sin koji je u silnoj želji za bogatstvom stigao i do najmodernijih modnih krpica kao glavnog aduta za osvajanje ruke princeze, čime je slika današnjice poprimila elemente bajkovite bezvremenosti. Drago Utješanović kao mlinar bio je pomalo strog i hladan, što je pojačao pretvrd naglasak, dok je u ulozi kralja bio vrlo dobar i duhovit. 
  
  Natalija Đorđević princezu je oblikovala s odmjerenom dozom razmažene samodopadnosti i obiljem šarma i duhovitih glumačkih minijatura, dok je Gorana Marin bila simpatična, premda ne i originalna Dvorska dama te privlačna i mazna princezina Mica-maca. Ana-Marija Bokor bila je vrlo dobra kao kraljica te duhovita u minijaturi seljanke. I ostali članovi ansambla, Ante Krstulović, Berislav Tomičić, Filip Detelić, Zoran Kelava, Tomislav Blatančić i Marinko Pavlinić bili su na razini svojih glumačkih zadataka. 
  
  Scena Dinke Jeričević vizualno je vrlo privlačna i funkcionalna, od lako pokretnih i efektnih kulisa, do kočije koja se provezla scenom. Kostimi Doris Kristić spojili su vizualnu razigranost i funkcionalnost, jasno označivši socijalnu poziciju likova, dok je glazba Frane Đurovića bila nenametljiva i korektna zvučna kulisa.
  
  Usprkos neuspjeloj aktualizaciji i nedoziranosti scenske igre, Mačak u čizmama ponudio je nekoliko dopadljivih scena, posebice na vizualnom planu, te vrlo dobrie glumačkie epizode, ukazavši kako su klasične priče i danas vrlo aktualne, i bez silom nametnutih im aktualnosti.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 7. lipnja 2010.

Piše: