Predstava Zečja jama gorka je i teška obiteljska priča o najstrašnijoj noćnoj mori svih roditelja – gubitku djeteta. Izvrsni tekst američkog pisca Davida Lindsaya Abaierea, već ovjenčan Pulitzerovom i Nagradom Tony, uprizorilo je Beogradsko dramsko pozorište u režiji mladoga Filipa Grinvalda u siječnju 2009. (Tekst je, pod imenom Zečja rupa, imao svoju hrvatsku premijeru u veljači 2009. u produkciji zagrebačkog Kazališta Planet Art.) Strašna trauma pogađa prosječnu obitelj: djete nesretnim slučajem smrtno strada. Abaire na psihološki slojevit način pokazuje vrijeme nakon tragedije. Kako se i može li se živjeti dalje?
Roditelji održavaju privid normalnog života držeći se grčevito rutine. Usto, izbjegavaju svaki razgovor o pokojnom sinčiću, dok odvojeno čuvaju i njeguju sjećanje na njega. Otac (Ivan Tomić), kad je sam, ritualno, svake večeri gleda video snimke ispijajući pivo, čak i smiješeći se. Mati (Ljubinka Klarić), kada je sama, provodi sate među njegovim igračkama, udišući miris dječje sobe kao svoju terapiju. Njezina nesređena i neodgovorna sestra (Ivana Nikolić) nastoji ne spominjati tragediju i prihvatiti sve sestrine optužbe na svoj račun i predbacivanja, smatrajući da joj tako pomaže. Baka (Đurđija Cvetić), koja je izgubila unuka a svojedobno, doduše u posve različitim okolnostima, i sina, užas utapa u alkoholu i pričama o nesrećama slavnih osoba.
Gledamo obitelj koja je po svim naznakama bila sretna i skladna i koja se naočigled raspada, na znajući kako živjeti dalje. Najveću ipak bitku vodi majka i to sama sa sobom: živjeti dalje ili ne? Njezinu odluku nesvjesno čekaju svi, o njoj ovisi život čitave obitelji. Razrješenje stiže neočekivano. Nakon razgovora sa mladićem koji je prouzročio nesreću i pokušava se iskupiti (Nikola Jovanović), mati se odlučuje za život. Dakle sjajno, iskreno, s dubokim razumijevanjem ispričana priča, nije rezultirala podjednako dobrom predstavom. Za mladoga redatelja Filipa Grinvalda netko je rekao da je „majstor nevidljive režije“. Dojam je ipak drukčiji: predstava kao da nema redatelja. Napravljena bez dramaturga, što se itekako osjeća, traje predugo, situacije se ponavljaju, nema dinamike. Može se samo zamisliti što bi od tog teksta učinio vrsni redatelj. Ovako smo gledali anemičnu predstavu s nekoliko dobrih glumačkih kreacija, među kojima svakako treba izdvojiti upečatljivu baku Đurđije Cvetić. Doista šteta.
© Ljubica Stipaničić, KULISA.eu, 12. svibnja 2010.
